U mutnoj vodi

Piše: Elvis LJAJIĆ

ElvisLjajić3Takmičarski dio programa 34. Kazališnih igara u Jajcu zatvoren je u subotu, 13.06., igranjem predstave Mrešćenje šarana Narodnog pozorišra Republike Srpske. Riječ je o komadu koji je rađen po istoimenoj drami Aleksandra Popovića, koju je za banjalučko pozorište adaptirao i režirao Egon Savin.

Predstava započinje tako što sa radija čujemo glas spikera koji čita završne pasuse teorije o mriješćenu šarana, čiji je autor gimnazijski profesor Borko Gracin, jedan od likova na sceni. Upravo taj početak je od sudbinske važnosti i za sve ostale likove, jer dobrim dijelom odnos ostalih likova prema profesoru, ali i među njima samima zavisi od direktnih posljedica ove radijske emisije. Na izvjestan način ovaj početak predstave korištenjem radija je u korespondenciji sa početkom spisateljskog životnog puta Aleksanda Popovića, čiji je prvi posao koji je imao veze sa pisanjem drama bio na radiju, u okviru dječijeg dramskog programa. Ta povezanost ne ostaje na ovoj simboličkoj ravni, naprotiv, kad čitamo dramu primjećujemo da ona može bez ikakvih intervencija da funkcioniše i kao radio drama. Da se radilo o lošijem glumačkom ansamblu, to bi sigirno moglo da bude veoma problematično mjesto u predstavi, međutim ova sjajna glumačka ekipa je uspjela da svemu ovome da meso, odnosno da svojom igrom nadogradi dramski tekst, koji je sam po sebi izuzetno dobar.

MrijescenjeSaranaSama predstava se bavi odnosima unutar jedne građanske porodice za vrijeme krize, u vrijeme smjenjivanja dominantnih ideologija. Kroz sudbine svakog od likova se prelamaju te društvene promjene, veoma dinamično mijenjajući odnose među likovima, koji i jesu dobrim dijelom od samog početka uvjetovani trenutnim društvenim položajem svakog od njih. Smjenjivanjem ideologija, često i u okvirima istog lika, pokazalo se obični građani najviše vole one ideologije koje im omogućavaju dvije stvari (ne, nisu sloboda i jednakost), a to su da se dobro jede i da se vodi, hm, aktivan seksualni život.

Zanimljivo je rediteljsko rješenje da nakon brzih i dinamičnih scena predstavu zatvori scenom koja je svojevrsni epilog. Radnja posljednje scene se događa neodređen vremenski period kasnije, u trenucima kad su svi protagonisti (izuzev Mite) već dobro stari ljudi, koji sada žive posljedice svojih odluka u prvom dijelu predstave. Iako mi se čini da je tehnički suvišna, jer je predstava mogla da završi i scenu ranije, zanimljivo je kako je Savin posljednju scenu usporio, prilagođavajuću je dinamici staraca na sceni. Zapravo, on i fizičku i govorenu radnju usporava toliko da postaje gotovo groteskna, i jako dobro se komentira sa brzim tempom prethodnih scena. Predstava završava u skladu sa početkom – onako kako je impuls iz vana započeo dramsku radnju, sličan takav je i završava. Zavjesa se spušta sa zvucima bombardovanja.

Ova predstava pokušava da se bavi pojedincem u vremenima stalnih ideoloških previranja, u kojem je jedna od rijetkih konstanti mijenjanje strana, ali se čini da to čini pomalo mlako. Ono što valja posebno pohvaliti je glumački ansambl, koji je tokom cijele predstave bio konstantno dobar, bez padova u igri i, što je jako bitno, očiglednim razumijevanjem onoga što se igra.

Aleksandar Popović
MREŠĆENJE ŠARANA
Režija, adaptacija, scenografija: Egon Savin
Realizacija scenografije: Dragana Purković Macan
Kostimografija: Jelena Stokuća
Lektor: Radovan Knežević
Asistent kostimografa: Jelena Vidović
Pomoćnik režisera: Belinda Božičković

 

Igraju:

Borko Gracin, profesor: Željko Stjepanović
Mica, njegova žena: Anja Ilić
Laza Paunov, zastavnik: Boris Šavija
Kum Sveta Milosavljević, gospodin: Aleksandar Stojković
Kumić Mita, njegov sin: Zlatan Vidović
Bosa Katanić, profesorka: Nikolina Jelisavac
Vasa Vučurović, kapetan: Branko Janković
Gospava, njegova žena: Sandra Ljubojević
Četnički vojvoda, sveštenik: Ognjen Kopuz
Agenti Udbe: Rok Radiša, Bojan Kolopić

  1 comment for “U mutnoj vodi

Leave a Reply