U sjeni Birdmana

Piše: Fahrudin Kujundžić

Fahrudin Kujundžić

So, you’re not a great actor… Who cares?! You’re much more than that!

Naravno da je Hollywood veći od života, opijum za narod, postmoderni mesija, globalni spasilac od svakodnevne čamotinje. Krv, akcija, eksplozije, blockbusteri, a ne artsy-fartsy-philosophical-bullshit, kako kaže duh Birdmana. Bar to je jasno svima. Kao što je jasno da čak i u kinu, kada nas malo poštede serija o superherojima, tinejdžera vampira, infantilnih komedija, spektakularnih akcija ili evo odnedavno i prefinjenih sado-mazo pikanterija, ponekad možete pogledati i dobar film. Zato je važnije od onoga što Birdman govori o Hollywoodu – ono što taj film govori o samom sebi.

I, gdje se Birdman u čitavu tu priču uklapa?

1.

U jeku dosad nezapamćene pomame za superherojima u kinima, dok nestrpljivo čekamo nove Avengerse i osluškujemo velike producentske planove za blisku i daleku budućnost, uleti film koji pljunu Hollywoodu u lice. Najednom, nađosmo se u backstageu, ugledasmo napokon jasno sve te licemjerne, ohole, sujetne, samodopadne, bez osnove moćne, a zapravo impotentne ljude. Ugledasmo, najvažnije od svega, žrtve, žrtve jedne nehumane mašinerije za proizvodnju i potrošnju, za običnog čovjeka, nepojmljive količine novca. Ljude koji danas imaju sve a sutra nemaju ništa, raspete između kratkotrajne, varljive slave i bezdana neminovnosti zaborava, ljude koji rizikuju sve da bar nakratko budu voljeni i bitni, oni, a ne njihovi cirkuski kostimi. Nasmrt uplašeni, kao i svi mi, u ovoj histeriji prividne globalne komunikacije.

2.

Jah, ali šta ćemo s tim što se pojavi ekipa filma na najvećem svjetskom vašaru taštine, prošeta se u svojim skupocjenim odijelima crvenim tepihom, a režiser, sa glavnom nagradom večeri, održa govor zahvale? Pa nije valjda, ispadoše i oni sami žrtve te mašinerije protiv koje su iskreno digli svoj glasić?! Kao u onoj jednoj epizodi neobične britanske serije Black Mirror, očajni i razočarani, godinama se pripremaše da svijetu u lice sruče bolnu istinu, da se pobune pred najširim auditorijem, kad ono: avaj!, zavede ih blještavilo scene, svjetlo reflektora pomuti im vid i proguta ih taj nehumani sistem, to amorfno savremeno čudovište, i od bezbroj kanala svjetskog showa dade i njima jedan, poseban, da tu i dalje laju koliko im volja, autentično kako su i dosad lajali, pa ko voli neka izvoli, postoji i za to ciljna korisnička skupina, čije potrebe valja namiriti.

3.

Ili tu, jednostavno, nema nikakvih žrtava. Sve je dio iste strukture. To je samo prividno narušavanje, koje zapravo sve dodatno učvršćuje. Ne samo da su sposobni efikasno otupiti oštricu svakoj kritici, okrenuti je protiv same sebe i pretvoriti je u svoj sastavni dio, nego s vremena na vrijeme sami sebi proizvedu pokoju prihvatljivu, light kritiku. Koga je zanimalo, pogledasmo film, dobi film i Oskara, mašala, a sad: show must go on!, nazad u redove za kino, stižu novi Avengersi, najavljuje se na box officeu možda čak i najbolje otvaranje ikad. Ovo je bila samo međuigra, pojaviše se u kratkoj pauzi obješenjaci i lude, zazvoniše zvončići na njihovim kapama, i rekoše nam konačno istinu. A istina je da svi i suviše dobro znaju šta je istina, i mi što gledamo, i oni što nas hrane našom zabavom nasušnom, ali da do istine ionako više nikome nije stalo.

4.

Birdman

Birdman, 2014.

Ali ako već nije prava, velika pobuna, koja će se u herojskoj gesti sam protiv svih dosljedno distancirati od svega što kritikuje, možda je onda bar ona koja će iznutra pokušati nešto malo da uzdrma, svjesna svoje nemoći, koja više ne računa sa naglim revolucionarnim zanosom i snom o boljem svijetu, nego sumnja u sve, pa i sama u sebe. Potreba da se, koliko god izgledalo uzaludno, kaže nekakvo slabašno ne, eto ja sam protiv, sve mi se to gadi, a gadim se i sâm sebi što sam, uprkos svemu, ipak dio toga. A zašto si i dalje tu? – Kaže na jednom mjestu glavni lik: …this play feels like a miniature, deformed version of myself that keeps following me around, hitting me in the balls with a tiny hammer. Možda je namjera bila ozbiljna, i svašta se zaista dobro reče, ali ipak ponestade hrabrosti da se ode do kraja.

Jer zašto ovakav kraj? Film bi bio mnogo bolji da se lik jednostavno ubio na sceni. Ne bi se ljudi, po bespućima Interneta, raspravljali šta bi, je li se to on samo ranio, kao što vidimo, ili se možda ipak ubio pa je sve to nekakva vizija, ili je ubio ustvari onog svog duha, je li umro ili poletio… Namjerno ili nenamjerno, upravo takav, nejasan kraj predstavlja najvažniji komentar filma o samom sebi.

I znači, nisi dobar film kakav si mogao i trebao da budeš? Koga briga, dobio si Oskara…

 

Leave a Reply