U zemlji zelenih šljiva

Magdalena Blažević

Osamdesete su godine prošlog stoljeća. Rumunjska je pod strahovladom Nicolae Ceausescua. Dok mediji prenose idilične slike prepunih trgovina i optimistične govore diktatora, redovi za kruh i mlijeko sve su duži, a represije  snažnije. Prepoznatljiv je to prostorno-vremenski okvir cjelokupnog romanesknog opusa Herte Müller. Do sada smo imali priliku pročitati nekolicinu njezinih romana prevedenih na hrvatski, srpski i bosanski jezik: ”Lisica je već tada bila lovac”, ”Ljuljačka daha” i ”Čovjek je samo veliki fazan na ovome svijetu“, a ove je godine u prijevodu Nebojše Baraća (Laguna, 2017.) objavljen autoričin drugi roman „Životinja srca“ iz, sada već davne, 1994. godine.

Kratkim, sabijenim rečenicama u ”Životinji srca” nižu se slike i motivi kojima pripovjedačica, prevoditeljica u tvornici, iznosi priču o Loli, djevojci koja s njom i još nekoliko djevojaka dijeli siromašni sobičak, ako ne i sudbinu. Müller suptilno i nježno, ali istovremeno i brutalno oslikava pojedinačne i kolektivne sudbine ljudi naviknutih na život u kojem su glad i strah opipljiva materija, s okusom i mirisom. Ona nas vodi  zemljom gladi u kojoj šljive ne stignu sazreti.

Lola, studentica, odnedavno i članica Partije, pronađena je obješena. Radi li se o ubojstvu ili samoubojstvu? Jednom kad zakorači u nadrealni svijet paranoje, to pitanje čitatelju prestaje biti važno. Na licima ljudi, ustvrđuje pripovjedačica, ocrtava se kraj iz kojeg dolaze. Lola je s juga zemlje i sudeći po njezinom licu, to je najsiromašniji kraj ove odveć siromašne zemlje.  Ona je u grad došla na četiri godine. Postat će netko i vratiti se. Ali ”ne donjim prašnjavim putem, već odozgo, kroz dudovo granje.”

Herta Müller (izvor: nobelprize.org)

Šifrirana, poetična, metaforički gusta proza Herte Müller kao da je nastala u žurbi, poskrivećki. U brzim i kratkim slikama odražava se svakodnevica  zemlje u kojoj se otupjelo na teškoće. Jedna od najupečatljivijih i najljepših slika je ona ”patentnih čarapa” (loša zamjena za ženske svilene hulahopke). Loline neoprane čarape koje se klate na prozoru nagovještavaju njezinu smrt, obješeno tijelo i mlitave noge. Takvu sliku nasilja nadopunjuju slike muškaraca koji iskorištavaju Lolu, koji je gutaju i koji joj umjesto novca ostavljaju komade životinjskih iznutrica. Lola ih čuva u najskrovitijim dijelovima zajedničkog frižidera.

Kroz Lolinu smrt  prikazuje se ukupno stanje rumunjskog društva u kojem se pojedinac stapa s masom da bi preživio, a ne jer vjeruje u ono što se kliče na skupovima.  Loline fakultetske i partijske kolege glasno je se odriču:

”Ova studentica je počinila samoubojstvo. Gnušamo se njenog postupka i preziremo je. Ona je sramota za celu zemlju.

Obešenu Lolu su dva dana kasnije, u četiri po podne, u velikoj auli isključili iz Partije i ispisali je s fakulteta. Prisustvovalo je stotine ljudi.”

Gotovo nemogući život žene i umjetnice na svojoj je koži iskusila i Herta Müller. Rođena je u Nitchidorfu, u Rumunjskoj, 1953. godine kada je, prema njezinim riječima,  Staljin fizički umro, ali  mentalno nastavio živjeti još godinama. Svoj je stvaralački rad posvetila temi progona njemačke manjine iz Rumunjske te životu pod komunističkim režimom uopće. Dobitnica je mnogih prestižnih nagrada, a 2009. godine primila je i Nobelovu nagradu za književnost. Herta Müller piše o onome što je i sama iskusila. Za nju je život u Rumunjskoj postaje nepodnošljiv nakon  završavatka studija germanistike i rumunjske književnosti. Kad se zaposli kao prevoditeljica u tvornici i odbije suradnju s tajnom policijom dobiva otkaz i odlazi u Njemačku gdje i danas živi.

Romani Herte Muller izrazito su lirski intonirani. Upravo je ta poetičnost njezina proznog rukopisa čini specifičnom u tematiziranju osobnih i nacionalnih tragedija. To su moderne horor-priče, trileri bez uzbuđenja.

Leave a Reply