U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce

Piše: Kemal Bašić

KemalBašićPredstava ‘U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce’ po drami Abdulaha Sidrana, a u režiji Sulejmana Kupusovića premijerno je prikazana 21.11.2012. u Kamernom teatru 55, i nimalo iznenađujuće izazvala je veliku pažnju publike. Postoje najmanje dva razloga tome. Jedan je što su i Sidran i Kupusović dobro poznata imena, ljudi koji su decenijama uspješni (manje ili više) u poslu koji rade, samim tim su i medijski zanimljivi, pa se o ovoj predstavi pričalo više nego što je to kod nas običaj da se (na bilo koji način) govori o pozorištu. Drugi razlog je što je se ova drama bavi zadnjim ratom, koji je, kako se još jednom potvrdilo, i nakon 17 godina od njegovog završetka ljudima jako važan. Rat je tema o kojoj se kod nas može uvijek govoriti, ne treba nikakav poseban povod, upotrijebite rat i ratne patnje u teatru i dobićete punu salu, i to sa uplakanim gospođama u prvim redovima. Puno pozorište, puno emocija, no, da li uspješna predstava?
Sidranova drama je smještena u Zvornik, u vrijeme pred sami početak rata u tom gradu. Hajrudin Pešto – Rudo (Emir Hadžihafizbegović) je nastavnik muzičkog, rođen u Zvorniku, zanesenjak koji sanja da napiše simfoniju o Drini po uzoru na Smetaninu ‘Vltavu’. Živi i radi u Sarajevu, ne čita novine, ne zanima ga politika, samo želi da radi svoj posao. On se nakon dugo vremena nađe u rodnom gradu i odsjeda u hotelu u kojem od početka stvari ne štimaju (ne valjaju ‘pipe’ u kupatilu, krevet naopako okrenut itd.). Kako siže odmiče posmatramo transformaciju Nikole (Muhamed Hadžović), direktora hotela, u četničkog vojvodu, konobara Batka (Sabit Sejdinović) u ‘solidnog četnika’. U njihovim rukama Rudo, naivno, biva zarobljen. Mogućnosti da se izvuče iz te situacije se smanjuju, prvo kada se ispostavi da je kapetan JNA Simić (Amar Selimović) ništa manje četnik nego vojvoda Nikola, a onda potpuno nestaju nakon što pred njegovim očima Batko ubije ‘titovog’ generala Kardelja (Dragan Jovičić) što je simbolično ubijanje Jugoslavije i ideje ‘bratstva i jedinstva’ te Rudina smrtna presuda.
Kada se radi o uvjerljivosti prikazanih likova, čini se da je glumcima odmoglo, pretpostavljam rediteljevo, insistiranje na tjelesnom, što ne bi bio problem da se radi o komediji. To se naročito odnosi na lik Žileta (Admir Glamočak) koji i u dramskom tekstu jeste pijanac, ali ne u tolikoj mjeri da se u potpunosti pretvori u svoje pijanstvo, što se u ovoj inscenaciji dogodilo. Apsurdne količine vina koje Žile ispija na sceni, uništavaju gotovo svaku mogućnost uspostavljanja uvjerljivog odnosa između njega i Rude, jer se nužno postavlja pitanje šta to motiviše Rudu da sa njim provodi vrijeme, dopušta mu boravak u svojoj hotelskoj sobi, i što je najvažnije, priča mu o svojoj intimi? Drama zahtijeva ravnopravne likove koji međusobno komuniciraju i tako grade jedan drugog, a trijezan i potpuno pijan čovjek to nikako ne mogu biti. I lik Vere (Sabina Bambur) ispašta zbog ovog problema između odnosa Rude i Žileta, jer je na scenu posredno dovodi ovaj drugi, no zahvaljujući dobroj glumi uspjeva se uspostaviti balans među likovima. U cjelini gledano, glumci su uspiješno iznijeli svoje likove, onoliko koliko im je reditelj to dopustio.
S obzirom da je komad postavljen u Kamernom teatru, bez korištenja proscenijuma, dakle, na scenu koja nije scena kutija već ona koju francuzi nazivaju scene ouverte (engl. thrust stage), što podrazumijeva igranje neposredno pred publikom i među publikom, bez rampe, bilo je jako važno dobro organizovati scenski prostor. To je urađeno prilično uspješno, sa scenskim elementima kojih ima taman koliko treba, francuski krevet, stol i fotelje su dovoljne za hotelsku sobu u kojoj se odvija veći dio predstave. Na stražnji (i jedini) zid scene, postavljen je noćni ormarić i iznad njega prozor koji jako dobro funkcionira jer se, zapravo, na taj način scena širi na ono što se kroz prozor vidi, a to je rikvand koji na različite načine predstavlja Drinu (platno obojeno u plavo ili doslovno prikazivanje snimaka rijeke). Međutim, problem s ovakvim rješenjem je to što je rijeka Drina ipak posredovana (platnom i projektorom) dok bi njeno konkretno prisustvo u scenskom prostoru dalo mogućnost uspostavljanja nje kao puno efektnijeg simboličkog okvira predstave. Sa ovakvim prostorom hotelske sobe se jako dobro komentira drugi predstavljeni prostor – prostorija za mučenje u kojoj metalna mreža, za koju je svezan Rudo, blokira spomenuti pogled kroz prozor, pogled na Drinu.
Ako prihvatimo to da teatar računa na publiku koja ima sposobnost imaginacije, onda s pravom možemo dovesti u pitanje potrebu za bukvaliziranjem, što je u ovoj predstavi naročit problem kada se radi o korištenim rekvizitima. Čini se da je reditelj imao problem sa povjerenjem u publiku i strah da ona neće moći shvatiti da Vera jede šopsku salatu i medaljone ako ih ona zaista ne pojede na sceni, kao i to da je Žile pijanac dok ne popije nekoliko litara miješajući sadržaje boca ‘Smederevskog belog’ i ‘Knjaza Miloša’.
I na kraju, ne može se zaobići pitanje, u najmanju ruku, umjesnosti korištenja gasnih pištolja nekoliko desetaka centimetara od publike, pogotovo ako pretpostavimo da je toj publici skoro četiri godine pucnjave u opkoljenom gradu i više nego dovoljno za cijeli život.

(Napomena: kritika je napisana prema izvođenju na II reprizi.)

Premijera: 21.11. 2012.
I repriza: 22.11.2012.
II repriza: 23.11.2012.

Režija: Sulejman Kupusović
Lektor: Abdulah Sidran
Scenografija: Vanja Popović
Kostimografija: Amra Džinalija Karađuzović
Inspicijent: Rade Jagličić
Producent: Duška Amidžić
Direktor: Dragan Jovičić
LICA
RUDO-Emir Hadžihafizbegović
ŽILE-Admir Glamočak
VERA-Sabina Bambur
SIMIĆ-Amar Selimović
BATKO-Feđa Štukan, Sabit Sejdinović
GENERAL „KARDELJ“-Dragan Jovičić

Leave a Reply