Una, život Mustafe Husara

Faruk Šehić: Knjiga o Uni (Buybook, 2011)

Piše: Kemal Bašić
KemalBašićKnjiga o Uni objavljena je krajem 2011. godine, a Faruk Šehić, čiji je ovo prvi roman, za nju je dobio nagradu “Meša Selimović” za najbolji roman objavljen na prostoru bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika u 2011. godini.
‘Knjiga o Uni’ već svojim naslovom ukazuje na višeslojnost značenja i sadržajnu raznolikost koju nudi svojim sadržajem. Na prvi pogled ovo je naslov koji bi savršeno odgovarao monografiji o rijeci Uni i krajevima kroz koje protiče, ali ako znamo da je voda prastari simbol života onda se ovaj naslov može čitati i kao Knjiga o životu, ali Una nije bilo kakva rijeka već, kako joj samo ime kaže, jedina, posebna, jedinstvena baš kao i životno iskustvo naratora i glavnog lika Mustafe Husara.
On je bivši dječak sa Une i bivši vojnik Armije BiH. Do početka rata je bio dječak, a do kraja rata vojnik. Za njega je pronalaženje načina na koji će pomiriti ove svoje dvije strane jedini način da nastavi sa životom.
Roman počinje tako što cirkuski fakir hipnotiše Mustafu a njegovo pristajanje na hipnozu je pristajanje na svojevrsni put kroz vrijeme, to je način da se savlada mučna trenutna situacija, opterećena isključivo sjećanjima na rat u poslijeratnom beznađu. Hipnoza je formalni okvir romana i funkcioniše jako dobro jer omogućava naizgled nepovezane skokove u vremenu i prostoru te čestu zamjenu perspektiva iz kojih narator govori: nekad je Gargano, ratnik, a nekad dječak sa unske obale; oni stoje nasuprot jedan drugom kroz cijeli tok romana.
Tokom romana se, dakle, redaju poglavlja koja ističu jednu ili drugu stranu Mustafe Husara. Ona nisu uzročno-posljedično vezana, isprepliću se bez nekog jasnog pravila, vrlo često podsjećaju na asocijacije u snovima. Smjenjuju se slike iz djetinjstva sa slikama iz rata, ali u svim tim slikama je prisutna rijeka. Između ovih poglavlja su umetnute priče, ili preciznije izvještaji, o stanju unske flore i faune, o nivou vode u određenim periodima ili izrazito lirski opisi krajolika. Upravo ti dijelovi romana koji doslovno tematizuju Unu u cjelini romana djeluju kao element koji objedinjuje naraciju na nivou smisla. Una je ta koja može da pomiri Mustafine suprotnosti. Sjećanje (a ono je nužno emocija) na dječačku impresioniranost rijekom, na ljubav prema njoj i onome što je okružuje otvara mogućnost za prevazilaženje ratne traume, odnosno, za nastavak života.
‘Knjiga o Uni’ je dosta melanholičan roman, ispunjen sjećanjem i prošlošću, ali je autor uprkos tome uspio da izbjegne suvišnu patetiku koja je jako često veliki problem za djela koja za temu na bilo koji način imaju rat, malo prije ili malo poslije rata. Jedan od glavnih razloga je to što Mustafa Husar svoju priču priča, prije svega, samom sebi da bi vratio smisao svome postojanju.
Faruk Šehić je uspio da u jednom romanu piše o različitim temama koje često izgledaju nespojive, a da to opet funkiconiše. Forma i sadržaj su nerazdvojivi i određuju i stvaraju jedno drugo u procesu pisanja i to se jako dobro vidi upravo na primjeru ovog romana. Da je Knjigu o Uni autor pokušao napisati na bilo koji drugi način, da je, recimo, pokušao graditi tipični romaneskni siže, ograničio bi Mustafu Husara na neko fiksno vrijeme i neki precizno određeni prostor a onda on ne bi mogao pričati svoju priču, ne bi mogao lutati sjećanjem ili snom onako kako to imamo ovdje. Okvir romana koji Šehić uspostavlja omogućio je prikazivanje najrazličitijih hronotopa, od socijalističkog Doma kulture netom poslije rata, preko noćnih straža na liniji do berlinske željezničke stanice. Svi su bili neophodni da bi priča Mustafe Husara bila ovakva kakva jeste i niti u jednom trenutku se ne osjeti nikakav višak bilo čega. Pronaći način da forma i sadržaj ne smetaju jedno drugome, da se ne ograničavaju već da otvaraju i razvijaju jedno drugo je osnovni uslov za dobru književnosti. Faruku Šehiću je to u ovom romanu pošlo za rukom.

Leave a Reply