Upoznajmo se sa komedijom dell’arte!

Inspirisano predstavom Jedan čovjek, dva šefa, Richarda Beana, prema motivima komedije Sluga dvaju gospodara Carla Goldonija, u režiji Nine Kleflin.

 

Aida Čopra

10. februara ove godine u prepunoj sali Narodnog pozorišta u Sarajevu, održana je predstava Jedan čovjek, dva šefa (One Man,Two Guvnors), autora Richarda Beana (Hull 1956), u režiji Nine Kleflin. Tog dana sarajevska publika je posvetila svoju večer ovoj vrsti umjetnosti i uživala u predstavi koja svoju tradiciju vuče još iz 18. stoljeća i koja je uspjela da i nakon 300 godina izmami osmijeh i zadrži našu pažnju gotovo puna tri sata koliko je predstava i trajala.

Predstava u režiji Nine Kleflin je engleska adaptacija Goldonijeve komedije Sluga dvaju gospodara (Il servitore di due padroni, 1745), bolje poznate kao Arlecchino, sluga dvaju gospodara (Arlecchino, servitore di due padroni). Carlo Goldoni (Venecija 1707 – Pariz 1793) je jedan od najvećih komediografa svih vremena i reformator italijanskog pozorišta koji je ‘zaslužan’ što je komedija dell’arte napustila pozorišnu scenu i sve do početka 20. stoljeća bila gotovo u potpunosti zaboravljena. Ako posmatramo, na prvom mjestu, ova dva naslova, Beanov i Goldonijev, možemo zaključiti da je Arlecchino ‘lik koji ima dva gospodara/dva šefa’. Ali ko je taj Arlecchino koji je postojao i u Goldonijevom pozorištu, a onda se kao « moderna maska » pojavio i u ovom savremenom?

Arlecchino je jedna od glavnih maski i simbol komedije dell’arte, komedije umijeća, onu koju će Francuzi nazvati comédie italienne (italijanska komedija) kao jedinstveni proizvod italijanskog genija, koja se javlja u 16. stoljeću i zadržava se na pozorišnoj sceni puna dva stoljeća. O njenim počecima i razlozima njenog nastanka se i dalje vode rasprave, između ostalog zbog činjenice da komedija dell’arte iza sebe nije ostavila pisane dramske tekstove, jer se radilo o pozorištu improvizacije, komedija all’improvviso. Dakle, bez dramskog teksta, glumci su izlazili na scenu i izvodili predstavu na osnovu canovaccia, tzv. kratkog nacrta radnje koji je naznačavao ulaske i izlaske sa scene, lazzije (ital., šale, dosjetke, smiješne pokrete) i scenske efekte, ne uključujući dijaloge. Najprije se radilo o šarlatanima koji su se skupljali na trgovima italijanskih gradova (kao na Trgu sv. Marka u Veneciji), a zatim o profesionalnim pozorišnim družinama koje su putovale po Italiji, a zatim ušle i na vladarske dvorove velikih evropskih gradova. Oduševljavale su publiku svojim umijećem, svojom arte. Svaka družina profesionalnih komičara dell’arte podrazumijevala je 10 do 12 lica raspoređenih na osnovu uloga: jedan par Staraca (Vecchi), jedan ili više parova Zaljubljenih (Innamorati ili Amorosi), jedan par Sluga (Zanni), jedna ili više Služavki (Servette), jedan Kapetan (Capitano). Svakom glumcu bila je dodijeljena jedna uloga koju je usavršavao do kraja života. Nešto što bi nas moglo podsjetiti na Charlie Chaplina koji je razvio legendarnog lika Skitnice i čijoj ulozi je ostao vjeran u svim svojim filmovima.

Arlecchino I Colombina - Giovanni Domenico Ferretti, 1751

Arlecchino I Colombina – Giovanni Domenico Ferretti, 1751

Dakle, Arlecchino kojem Bean daje ime Francis Henshall, a koji nam je u Kleflinovoj predstavi, kojeg igra Kemal Čebo, poznat pod imenom Frenki, predstavlja jednu od glavnih uloga komedije dell’arte, ulogu sluge, Zannija, najpoznatije maske ove vrste pozorišta. Zašto kažemo « maske »? Ne samo zbog činjenice da su pojedine uloge komedije dell’arte zahtijevale nošenje maske na licu kao i specifičnih odjevnih predmeta (u slučaju Arlecchina to će biti crna maska na licu i kostim šarenih boja): pa zato i komediju dell’arte često vežemo uz pojam karnevala; već su predstavljale njene tipizirane likove, tj. njene karakteristične likove raspoređene po prethodno navedenim ulogama.

Zašto o ovoj vrsti pozorišta i dalje tako malo znamo, kada je ona, kako to tvrdi i Carlo Boso (Vicenza 1946), italijanski dramaturg nove komedije dell’arte 20. i 21. stoljeća, neo-komedije dell’arte kako je naziva Filacanapa, « u osnovi cjelokupnog evropskog pozorišta, i to uvijek zaboravljamo: bez komedije dell’arte Shakespeare ne bi postojao, kao ni Molière, rusko pozoriše, njemačko… svi su učili iz ovog pozorišta. ‘La grande leçon de l’italien’ ». Komedija dell’arte je zaslužna što se po prvi put žena pojavljuje na sceni. Isabella Andreini, prva diva italijanskog pozorišta, je jedna od onih koje su imale ogromni značaj u velikoj glumačkoj tradiciji svog vremena. Oduševljavala je kraljeve i kraljice, prinčeve i princeze, počevši od Henrika IV i Luja XVI, a na kraju, stvorila i lik u komediji dell’arte, onaj Zaljubljene koji će upravo po njoj dobiti ime. Takav lik žene postoji i u savremenom pozorištu, kao i lik Služavke koju će Carlo Boso pronaći u Marilyn Monroe: « mlada djevojka koja dolazi sa sela i pravi skandal posvuda ». To je bila namjera, uostalom, i velikog francuskog dramskog pisca Jacquesa Copeaua koji je želio, početkom 20. stoljeća, da maske komedije dell’arte zamijeni savremenim likovima koji bi predstavljali francusko društvo tih godina. To će uraditi i Bean, a onda i Nina Kleflin. Beanova adaptacija je ostala vjerna Goldonijevoj priči, ali ono što se promijenilo, to je geografski okvir i lazziji koji su obnovljeni. Vedrana Seksan, koja igra ulogu Pauline u Kleflinovoj predstavi, prevodi Beanov tekst na b/h/s jezik. Likovi ostaju u Brightonu gdje ih je i Bean smjestio, ali lazziji koji su i ovdje obnovljeni i koji sada pripadaju većinom bosanskohercegovačkom žargonu, čine da ovi likovi postaju naši, kako nam to objašnjava i sama Nina Kleflin.

Ali da se vratimo samo još malo unatrag. Šta je to Goldoniju smetalo pa je, iako su u nekoliko njegovih prvih pozorišnih komada i dalje bili prisutni elementi komedije dell’arte, odlučio sprovesti reformu i ukloniti « sramotne lakrdije, gnusna i skandalozna ljubakanja i zadirkivanja, loše izmišljene priče i još lošije izvođene », kako ju je okarakterisao. Dovoljno je reći za sada da je Goldonijevo pozorište odraz prosvjetiteljskog duha 18. stoljeća koje se okretalo novim idejama i kada je nova književnost « tražila u realnom svoju osnovu i proučavala po stvarnom modelu prirodu i čovjeka » (De Sanctis). Tu komedija dell’arte i njeni « dvoboji, tučnjave, napadi ludila, progoni, batinanja, pucanja iz pištolja, prerušavanja, otmice […], akrobacije, pantomime » (Robert Pignarre), nisu pronalazili svoje mjesto.

Nakon 20. stoljeća, komedija dell’arte nam se ponovo vraća. Dario Fo, Carlo Boso, Eugenio Barba, Eduardo De Filippo, Leo de Berardinis, Giorgio Strehler, su italijanski autori koji su oživjeli komediju dell’arte, vratili joj dostojanstvo, preuzeli njene mehanizme i učinili da glumac ponovo postane vladar scene i pokaže magiju svog umijeća. Njihov put može se reći da nastavlja i Nina Kleflin.

Frenki u predstavi Jedan čovjek, dva šefa u jednom trenutku pita publiku: Da li znate šta je komedija dell’arte? Muk. Nadam se da bi sada uspjela pronaći odgovor.

Leave a Reply