Uznemirujuće na nekoliko nivoa

Kemal Bašić

KemalBašić

Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali predstava po tekstu Tanje Šljivar, nastala je u produkciji BNP Zenica, a u režiji Mirjane Karanović. Sam naslov ovog komada upućuje na to da se radi o neobičnoj drami, kako formom tako i sadržajem. Naslov komada je takav da svojim oblikom uopšte ne podsjeća na naslov koji po sebi treba biti sažet, britak, direktan i konkretan, i pri svemu tome što jednostavniji. Umjesto ovakvog naslova ovdje imamo konstataciju, čije opravdanje publika može, manje ili više uspješno, pokušati pronaći u samoj predstavi. U ovom maniru poigravanja i neke vrste preispitivanja forme napisana je cijela drama. Nije to novost ili nepoznanica u savremenoj dramskoj književnosti, famozna postmoderna epoha u umjetnosti već je stara priča, ali je zanimljivo vidjeti u našoj dramskoj književnosti ovakav tekst. I sigurno upravo sam ovaj oblik dramskog teksta za koji se Tanja Šljivar odlučila nije najmanje bitan razlog zbog kojeg se Mirjana Karanović odlučila da ga režira, ako znamo da joj je ovo druga režija, a da je prva bila inscenacija drame Psihoza 4.48 Sarah Kane.

Predstava se sastoji iz četiri dijela, četiri odvojene priče koje na sceni govore i igraju (ali više govore) glumac i glumica. Kroz te četiri scene oni se mijenjaju u različitim partnerskim odnosima, koji predstavljaju nekoliko arhetipskih varijacija muško-ženskih odnosa. Majka i sin, sestra i brat, otac i kćerka, ljubavnik i ljubavnica.  Na sceni koja je ogoljena, sa tek nekoliko rekvizita, od kojih je najvažnija kreda kojom se crta po podu, glumac i glumica pričaju priču. Oni na scenu donose prošlost, što je također jedno pomijeranje u odnosu na uobičajeni dramski tekst koji uglavnom tretira ovdje i sada. Dakle, mi slušamo fragmente prošlosti iz života muških i ženskih likova, od kojih bi se mogao pokušati sklopiti neki mozaik. No, sklapanje bilo kakvog smislenog oblika od ovih fragmenata moglo bi se možda smatrati pogrešnim ključem za čitanje/posmatranje ove predstave. Jer, još jedna stvar koja se želi sugerirati ovim izlomljenim jeste neuhvatljivost cjelovitosti života. Nemoguće je jezikom izgovoriti cijeli život jednako kako je nemoguće racionalizirati ono što su sjećanja i detalji od kojih su sačinjena.  Sjećanja podrazumijevaju emociju, ona zapravo to i jesu, a budući da je upravo ta riječ ona koju je redateljica nekoliko puta spominjala kao svoj osnovni motiv za odabir ovog komada, moramo onda dovesti u pitanje način na koji se emocija predstavlja u ovoj inscenaciji. Naime, ona se izgovara grčevito i kruto, robotizirano, što može biti činjeno s namjerom i ciljem, ali to dovodi do posljedice da se emocija koja bi trebala biti fenomen unutarnjeg dijela bića pretvara u izvještaj koji je mehanički fenomen i koji emociju ne može čak ni posredovati. Da li je onda, pod ovim okolnostima, moguća bila kakva emocija?

msonksnru

Već je spomenuto da se autorica drame bavi preispitivanjem i poigravanjem sa formom, a budući da je i sam život forma unutar koje se nalaze stanja i događaji koji su nužno presvučeni emocijama i odnosom prema njima, onda možemo reći da se ovaj tekst bavi preispitivanjem i te forme, forme života, koji ostaje nedorečen i neizreciv. Pokušati ispričati nešto čiji se početak i kraj ne poznaju, znači dovesti se u situaciju da se pokuša pričati nemoguća priča, jer čovjek nema znanje o svom početku, jednako kako nema znanje o svom kraju. Priča koja nema početka i kraja ne može to onda biti, jer se radi o znanju koje je neophodno ukoliko postoji intencija da se prevaziđe ono što je praznina. Crna rupa. U tom smislu možemo se prisjetiti njemačkog filozofa Petera Sloterdijka koji u svom djelu Doći na svijet, dospjeti u jezik kaže:

Ako sve znanje ima nešto umirujuće, onda, obrnuto, neznanje ima nešto uznemirujuće i nezadovoljavajuće u visokom stupnju. Da, čak bi se moglo reći: nešto zastrašujuće, jer iz crne rupe nepoznatog s kojim nas neznanje dovodi u vezu može nam svakako i u svakom trenutku, već prema mogućnostima, dojuriti ususret neka opasnost i ščepati nas. Stoga najveći broj ljudi obično ne može izdržati pogled u tu rupu, oni isti čas skreću pogled od nje i na njezino mjesto stavljaju neko mišljenje utemeljeno u znanju, makar ono bilo samo prividno. Nasuprot tome, treba imati stanovitu intelektualnu opuštenost i snagu, čak i hrabrost da se rupa shvati ozbiljno, i da se ne izgubi iz vida.

Ova predstava je na nekoliko nivoa, da se poslužimo Sloterdijkovim izrazom, uznemirujuća.

Leave a Reply