Vrata

Magdalena Blažević

Ukrasti vrata vlastitog stana! – ova se apsurdna misao vrzmala po glavi Nikolaia Kulagina, nekad sasvim običnog stanovnika još običnijeg grada Pripjata kad se dvije godine nakon Černobilske katastrofe poput lopova prikrao negdašnjem domu i ukrao ulazna vrata. U prividno besmislenom pothvatu s vratima bježi na motoru uskim šumskim putevima otpočevši potragu za izgubljenim dostojanstvom.

”Dana 26. travnja 1986. godine u 1 sat 23 minute i 58 sekundi poslije ponoći došlo je do serije eksplozija koje su uništile postrojenje s reaktorom broj 4 nuklearne elektrane u Černobilu. Černobilska katastrofa postala je najveća tehnička katastrofa dvadesetog stoljeća… Za malu Bjelorusiju (stanovništvo: deset milijuna), bila je to nacionalna katastrofa… Danas, jedan od svakih pet stanovnika Bjelorusije živi na kontaminiranom području. To iznosi 2.1 milijuna ljudi, od čega je sedamsto tisuća djece. U regijama Gomel i Mogilev koje su najjače pogođene katastrofom stopa mortaliteta nadilazi stopu nataliteta za dvadeset posto.”

U ovih se nekoliko rečenica u Bjeloruskoj enciklopediji na 24. strani definira pojam ”Černobilska katastrofa”. Točni podaci o vremenu eksplozije i nešto statistike koja ukazuje na dugoročne posljedice za stanovništvo Bjelorusije nemaju moć da ostatku svijeta ispričaju istinu o danu koji je promijenio tijek povijesti. Za pripovijedanje pojedinačnih sudbina stanovnika Grada duhova pobrinula se istraživačka novinarka, književnica i nobelovka Svetlana Aleksievič. Deset je godina nakon katastrofe intervjuirala znanstvenike, fizičare, profesore, vatrogasce, zemljoradnike… i prikupila 500 iskaza od kojih je svaki nadomjestio prešućene djeliće povijesti. Odabrane ispovijesti objavila je u knjizi ‘Černobilska molitva – kronika budućnosti” 1997. godine u Rusiji. Knjiga je izašla 2005. godine u prijevodu na engleski jezik te ju je tako upoznalo široko čitateljstvo. Nakon primitka Nobelove nagrade 2015. godine za nju je saznao cijeli svijet, a nakon prvog prijevoda na hrvatski jezik i knjige ”Rabljeno doba” pojavila se i druga knjiga koja tematizira Černobilsku katastrofu.

Životna priča Nikolaia Kulagina jedna je od onih koje je Aleksievič uvrstila u svoju kroniku. Njezinu je snagu i simboliku uočila irska režiserka Juanita Wilson koja je 2008. godine snimila sedamnaestominutni film ”Vrata”. Snimalo se u Pripjatu, na autentičnim lokacijama za samo tri sata. Krađa vlastitih vrata pokreće radnju ovog kratkog trilera, a gledatelji do samoga kraja neće doznati motiv krađe. U nekoliko se navrata, retrospektivom vraćamo u proljetni travanjski dan i pratimo djevojčicu koju je Juanita Wilson preimenovala u Lenu koja pokušava prikupiti ono što joj je najvažnije i spremiti u kovčeg: mačku i bojice. S radija se čuje umirujući ženski glas koji kaže da sa sobom ne smiju ponijeti ništa i da polako, bez panike napuste svoje domove. Šutnja SSSR-a potrajala je nekoliko dana i za mnoge stanovnike grada više nije bilo spasa. Iza sebe su ostavili sve, ali radijaciju su ponijeli sa sobom, tihog neprijatelja kojemu se nacija obučena za rat nije znala suprotstaviti.

Juanita Wilson je osim ”Vrata” snimila i film ”Kao da me nema” prema istoimenoj knjizi hrvatske književnice Slavenke Drakulić koja tematizira traume silovanja u posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini. I Slavenka Drakulić je prvotno zamislila dokumentirati iskaze žena silovanih u logorima, ali kasnije je ipak osmislila fiktivni lik S. jer je smatrala da će na taj način najlakše prodrijeti do publike. Takva književna i filmska ostvarenja postaju dokument vremena, istina izrečena kao upozorenje za buduće generacije.

Kulaginova kći se teško razboljela. Daleko od kuće, bez osobnih stvari i uspomena ”černobilski čovjek” hvata se za ono što mu je preostalo – pokušati spasiti i vratiti mrvicu dostojanstva tako što će ispoštovati obrede sahrane. U religijskom i metaforičkom smislu vrata su simbol prelaska iz jednog svijeta u drugi, područje tranzicije, prostora koje dijeli ovozemaljski svijet od onostranog. Nikolai Kulagin u ispovijesti kaže da ni sam ne zna po kojem običaju, ali majka mu je govorila da se kod Ukrajinaca zadržala tradicija da se pokojnika položi na vrata kuće:

”Naša su vrata… Naša amajlija! Porodična relikvija. Na tim je vratima ležao moj otac. (…) I na tim vratima do vrha nalaze se urezi… Kako sam rastao. Obilježeno je: prvi razred, drugi, sedmi. Pred vojsku… A pored kako je rastao moj sin… Moja kćerka… Na tim vratima upisan je sav moj život, kao na drvenom papirusu. Kako da ih ostavim?”

Na vratima je naposljetku ležala i njegova kći jer se redoslijed umiranja obrnuo. Priča o Kaći Kulaginoj (p)ostala je podsjetnik na najveću katastrofu dvadesetog stoljeća i na šutnju sovjetskog režima, na stradalu djecu koja su se preko noći preselila u znanstvenofantastični film. U tom su se filmu spoznala i ogromna ljudska ograničenja i to ne intelektualna, nego ona koja se vežu za intuiciju i urođene sposobnosti koje su kod životinja toliko izražene. Stanovnici grada nisu znali ništa, ono što ih je okruživalo nije promijenilo boje i mirise, ali životinje su znale, nestale su. Pčele nisu izlazile iz košnica, gliste i crve nisu mogli pronaći iako su kopali i metar u dubinu, krave se nisu htjele približiti vodi koju je čovjek pio. Osim što su pogođene radijacijom životinje su nakon toga doživjele još jedan pokušaj istrjebljenja kad se formirao poseban odred sa svrhom da ubije sve što se kreće. Takva je misija bila nemoguća osobito kada su u pitanju ribe i ptice čija je sloboda kretanja neograničena.

Posljedice katastrofe su nesagledive, osobito ako se informacije prikupljaju iz znanstvenih tekstova koji na čovjeka gledaju isključivo kroz statistiku. Tek je kroz umjetnost moguće doći do istinskih spoznaja i shvatiti utjecaj velikih povijesnih događaja na običnog čovjeka.

Leave a Reply