Zakulisna igra identiteta

Lamija Milišić

LamijaMilisicMilorad Popović: „Čovjek bez lica“, Buybook, Sarajevo, 2016)

 

 

Prije no što sam krenula čitati Čovjeka bez lica, sam naslov novog romana Milorada Popovića me podsjetio na dvije stvari: na istoimeni film Mela Gibsona iz 1993. (ipak, pokazat će se da se sadržaj filma i Popovićevog djela poprilično razilaze) i na pjesmu Lice grupe Haustor:

Iza njega sjedim sam u kutu

 

I kuckam malim čekićem po zidu.

U slučaju Popovićevog romana, u kutu, iza zidova svog lica, sjedi Tripko Dragišić. Tripko je špijun i Čovjek bez lica je špijunski roman. Vratimo se korak unazad: Tripko je špijun. Šta to uopće znači? Špijunski romani i filmovi figuru špijuna oblikuju kao herojsku figuru – čitatelj/gledatelj se upoznaje sa strategijom koju špijun koristi da bi izvršio određeni zadatak; u slučaju da su prikazani probrani detalji iz špijunovog privatnog života (kako bi se prikazale junakove eventualne karakterne crte) takav postupak je opet podređen zadatku kog špijun izvršava.

Milorad Popović sižejno postavlja stvari na nešto drugačiji, ili barem poseban, način. Čovjek bez lica počinje poglavljem u kom se čitatelj upoznaje sa Tripkovim sinom Šćepanom. Na nešto više od trideset stranica, Popović opisuje jutro kad je Šćepanu stigla vijest da je njegov otac, kog nije vidio još od ranog djetinjstva, preminuo. To prvo poglavlje poprilično se razlikuje od svih koja mu sljeduju. Popović će kroz cijeli roman zadržati sveznajuću perspektivu naratora, s tim da su prvo i posljednja dva poglavlja posvećeni okvirnoj priči o Šćepanu, a sva ostala poglavlja zauzima priča o životu najprije roditelja njegovog oca, a onda i o samom Tripku. Opet skrećem pažnju na prvo poglavlje: usporenim tempom opisano je Šćepanovo mamurno jutro, narator opisuje svaku promjenu Šćepanovog kuta gledanja, naratorove rečenice kao da se bude zajedno sa Šćepanom.

Dan na koji dolazi vijest o smrti Tripka Dragišića je dan Antibirokratske revolucije – 7. 10. 1988. godine. Šćepan je već izašao iz stana i na ulici sreće pobunjenu masu, te se ubrzo prisjeća Camusovog Pobunjenog čovjeka i studentskih demonstracija 1968. godine. Narator tako počinje koristiti Šćepanov lik kako bi iznio vrlo jasne stavove o društvu, mijenama društvenih sistema i društvenim hijerarhijama:

Revolucije zazivaju slobodu, ali njeni pokretači maštaju o novom svijetu u kojem nema mjesta za stare ideje, i odlučni su svaki prethodni poredak stvari potpuno uništiti. Zato se izvorne revolucije ne mogu popravljati.

Popović nadalje prati Šćepanove misli, u kojima se opet javlja Camus i njegovo najvažnije filozofsko pitanje. Nakon prvog poglavlja čitatelju je već jasno kako Šćepan Dragišić kroti stvarnost pomoću svojih omiljenih pisaca i omiljenih slikara: on upoznaje, shvaća i osjeća prisnijim umjetnička djela prije no sam život. Umjetnost pri tom pravi distancu od života, što omogućava izgradnju Šćepanovog svjetonazora kao isključivo kritičkog. S obzirom na to da na početku Čovjeka bez lica glavnom liku umire otac, a da na početku poznatog Camusovog romana glavnom liku umire majka, čitatelju može na pamet pasti pitanje: je li Čovjek Bez Lica zapravo Stranac? Smrt Strančeve majke i smrt Šćepanovog oca dočekane su gotovo istovjetno. Šćepan pred pogreb ne želi ni otvoriti kovčeg da bi vidio lice svog oca, Tripko je za njega bezobličan i stoga ga sam Šćepan u jednom trenutku naziva čovjekom bez lica.

Pomislio je da je jedino što je naslijedio od oca – kojega sam mora sahraniti – beznačajnost.

Neka čitatelj sam zaključi o čvrstini veze između Čovjeka Bez Lica i Stranca. Reći ću samo ovo: stranac na koncu traga za izgubljenim identitetom. Dakle: stranac želi biti u mogućnosti da kaže Ja sam ja. Stranac sebe smatra nekim Ja. S druge strane, čovjek bez lica se nalazi s onu stranu identiteta. Takav čovjek i njegov život uspostavili su između sebe princip igre:špijun razrađuje i slijedi plan kojim će uspješno riješiti određeni zadatak, no razmislimo na čas o njegovoj motivaciji. Špijun je tu zbog igre, jer bit igre nisu igrači već ona sama.

covjek-bez-licaOkvirna priča o Šćepanu oslobađa prostor priči o njegovu ocu u poglavlju u kom Šćepan od očevog kolege dobija dva kofera sa Tripkovim spisima. Od tog poglavlja pa sve do pred kraj romana, Popović mijenja svoj stil pisanja i on postaje izraz Tripkovog hvaljenog literarnog dara. Sada sam napokon došla do mjesta s ko mogu objasniti zašto Čovjek bez lica Milorada Popovića nije tipičan špijunski roman! Radi se o sljedećem: Šćepan je Čitatelj, a Tripko je Pisac (Čitatelj i Pisac su, dakako, uzeti kao platonovske ideje). Idemo to dokazati. Šćepan je Čitatelj iz već navedenog razloga: on u svakodnevnim situacijama prepoznaje motive i stavove iznešene u knjigama koje je prethodno pročitao. Njegovo prvotno iskustvo leži u književnosti, a  ne u životu. Također, Šćepan čita Tripkove spise i oni dijelom mijenjaju njegov život. Autor tih spisa je njegov otac, otac koji ga je napustio, odsutni otac koji mu se sada vraća u jezičkoj formi. Za Šćepana, Tripko je Pisac, Tripko je čovjek bez lica, čije se postojanje obznanjuje jedino kroz ono što je napisao. Stoga mislim da nije slučajno što Popović smješta „penzionisanog“ Tripka na radno mjesto u Centralnoj narodnoj biblioteci:

Jer, Tripko Dragišić bio je jedini čovjek u Centralnoj narodnoj biblioteci Đurđe Crnojević koji je u pola dana i noći znao gdje se nalazi svaka knjiga, brošura, časopis ili komplet stare štampe.

Na početku sam rekla kako se u špijunskim romanima/filmovima lik špijuna formira kao heroj. To nije bio indirektna primjedba o eventualnoj izvještačenosti takvih likova ili zahtjev za sladunjavim izvještajima o njihovom privatnom životu i emocijama. Stvar je u tome što je Milorad Popović u svom novom romanu uspio zadržati Tripka Dragišića na zemlji, ili bih trebala reći: iza zida njegovog lica. Uspio je to uraditi pomoću objašnjene prstenaste strukture svog romana: priča o Tripku počinje s pričom o Šćepanu i, uopće, sve što čitatelj sazna o Tripku bit će mu dato kroz porodično stablo Dragišićevih. Popović tako utapa čovjeka u historiju, u društvo kom pripada. Čovjek bez lica više će vremena posvetiti objašnjavanju (ne)prijateljskih veza i odnosa likova u Tripkovim spisima, nego što će pričati o tim likovima pojedinačno. Čak i kada ih opisuje pojedinačno, Popović to radi iz vanjske perspektive: naratorovo oko jeste sveznajuće, ali povremeno manipuliše čitateljem. To je i obično slučaj sa sveznajućim naratorom, s tim da Popovićev narator često trepće ili žmiri, i to radi pomalo upadljivo.

Tripko Dragišić je čovjek čiju slobodu Milorad Popović obznanjuje u tragovima, a čitatelj ju tek naslućuje. Šćepan je prepoznao njegovu beznačajnost, no tek docnije je shvatio da se u njoj krije sloboda.

Leave a Reply