Želim da se probudim

Alhemija film i NO Margina

Piše: Kemal Bašić
KemalBašićAlhemija film i NO Margina, koja se bavi pomaganjem marginaliziranim društvenim grupama pri čemu najviše radi sa heroinskim ovisnicima, su u sklopu projekta ‘Heroin’, koji je finansiran sredstvima UNDP-a, snimili dokumentarni film ‘Želim da se probudim’. Način na koji se u ovom filmu govori o heroinskom paklu je po mnogo čemu drugačiji od onoga što se moglo vidjeti u različitim ‘Reci droga ne’ kampanjama i projektima.
Film donosi 50 minuta ispovijesti pet osoba čiji je život kontrolisan i određen heroinskom ovisnošću. Tehnički, film je vrlo jednostavan, ali upravo zbog toga i vrlo efektan. Autori su pokušali iskoristiti kameru kao sredstvo kojim će maksimalno objektivno zabilježiti fragmente svakodnevnice teških ovisnika, a ono što oni govore, govore skoro spontano, gotovo bez imalo sugestije onih koji su pravili dokumentarac. Njihove priče su takve da se iz njih vidi da su to stvarni ljudi, oni pored kojih sjedimo u tramvaju, sa kojima idemo na posao ili u školu. Sve je prikazano vrlo direktno, bez ikakve cenzure pa tako i mučne scene poput one u kojima devetnaestogodišnja ovisnica iz Tuzle iglom bode dlan tražeći venu. Ovi kadrovi, koliko god bili teški za podnijeti, opravdani su, jer se upravo na taj način izbjegla mogućnost (ili čak opasnost) bilo kakve mistifikacije konzumiranja teških droga.
Priče ovih ljudi su teške, neke skoro nevjerovatne, ali ni u jednom trenutku film ne dopušta distanciranje i gledatelj je svjestan da je to stvarnost u kojoj živi. Nameće se pitanje odgovornosti svih nas, društva koje je dopustilo da ovisnica o heroinu podiže djevojčicu koja je sa osam godina morala naučiti šta je ‘overdose’, koju je ta majka naučila šta je igla i kako se koristi i koju je kao četrnaestogodišnjakinju prodala ‘visokom čovjeku s brkovima’ za pola grama heroina. Majka i kćerka različito pričaju istu priču, ali dok gledamo kako ta djevojčica pred kamerom u napuštenoj zgradi stare tuzlanske opštine sebi ubrizgava heroin, jedva pronalazeći venu, jedino pitanje koje se javlja je: da li je ona imala ikakvog izbora?
‘Želim da se probudim’ je film koji s jedne strane prikazuje surovu životnu stvarnost ovisnika o heroinu, a s druge strane ukazuje na to da ovisnost često nije plod samo individualnog izbora i da se radi o problemu u kojem šira zajednica ima odgovornost i kojem ona mora jako ozbiljno pristupiti. Još jedna važna tema filma je proces liječenja ovisnosti koji je nemoguć bez ponovnog uključivanja ovisnika u društvo, bez vraćanja povjerenja i ukazivanja pomoći tim ljudima. Budući da je film sniman u dva odvojena vremenska perioda (2010. i 2012. godine) možemo vidjeti sa kojim problemima se susreću i kako razmišljaju ljudi koji su u međuvremenu iz različitih razloga prestali koristiti heroin. Ovdje je naročito naglašen problem stigmatizacije bivših ovisnika i nepovjerenja sa kojim se susreću u pokušaju da se vrate normalnom životu. Koliko god bila jaka njihova volja za izlječenjem, nerazumijevanje je vrlo lako može slomiti.
Ovaj film sasvim sigurno nije samo jedan u nizu bezličnih ‘projekata’ koji se bave problemima ovisnosti, a čija je efikasnost vrlo upitna, ponajviše iz razloga što se problem uglavnom tretira kao nešto apstraktno, u kojima se ljude svodi na karikature sa iglom u ruci, koji kao da su iz neke druge stvarnosti, nijemi i daleki, između ‘njih’ i ‘nas’ je nužno nepremostiva distanca. ‘Želim da se probudim’ je film koji ovisnicima daje priliku da kažu ko su, dati im pravo da govore znači učiniti ih ljudima. A to su ljudi koji trebaju pomoć.

Leave a Reply