Amer Tikveša: Taxi priče

Buybook, Sarajevo, 2017.

Taxi priče autora Amera Tikveše zbirka su koja sadrži nekoliko desetina kratkih priča čija najočiglednija poveznica jeste to što je mjesto,u kojima se događaju, pričaju ili nastaju, taksi vozilo. Ono što se u vozilu javnog prijevoza može dogoditi ograničeno je već samim tim okvirom koji ne dozvoljava istinsko intimiziranje sagovornika ili same priče, već se zadržava na kratkim komentarima svakodnevnice ili specifičnosti neke situacije u kojoj se sugovornici nalaze. Autor, koji je istovremeno i narator, kroz svoje iskustvo sa (uglavnom) sarajevskim taksistima nudi sliku svakodnevnog života jednog grada, onoliko kako i koliko je to moguće donijeti u formi anegdote, dosjetke, vica. Ove priče po svojoj bazičnoj strukturi i formi su uglavnom upravo neki od ovih jednostavnih oblika i mahom su uspješno ostvarene kao duhovite epizode jednog redovnog korisnika taksi prijevoza. Njih osim prostora povezuje i činjenica autorske pozicije, perspektive kojom se čitatelju posreduje njihov sadržaj, a koja je bez izuzetka, bez obzira na ono što se govori, ali i ko govori, zapravo autorovo osjećanje grada i svega onog što grad u kojem živi čini takvim kakav jeste.
Grad je uvijek složen sistem, on ima svoj život koji je jedinstvo najrazličitijih iskustava onih koji se u njemu kreću, žive ili preživljavaju, pa je sasvim opravdana i logična ideja taj život grada pokušati otkriti posredstvom mnoštva onih koji njegov puls, zbog prirode svog posla, osjećaju intenzivnije od drugih. Ona je u ovoj zbirci sprovedena vrlo dosljedno i to na dva načina. Jedan se odnosi na ono što su prijatne ili neprijatne, ali uvijek neuobičajene situacije koje autor/narator ima sa taksistima i koje prevodi u priču, a drugi način se ostvaruje kao ispovijest vozača taksija putniku/naratoru, koja naravno zbog samog konteksta u kojem se odvija ne može bit zaokružena i sprovedena do kraja, ali svejedno ima potencijal da dobro funkcionira zbog svoje izrazite sugestivnosti koja opet, na različite načine, upućuje na prirodu onoga što je spomenuti život grada.
Međutim, da bi se stvorila uvjerljiva i cjelovita slika grada, kao svijeta koji je kompleksan i složen, što se ovdje pokušava pokazati doslovno naglašavajući različitosti karaktera koji se susreću od priče do priče, čini se neophodnim da se onda tim karakterima dopusti da oni zaista progovore svojim glasom a ne da se njihov glas tek posreduje. Možda bi ih tada mogli barem naslutiti kao žive ljude koji zaista sa sobom nose svoje sudbine koje su jednako važne i jednako posebne. To se u većini ovih priča događa skoro uvijek tek na nivou same forme, a prelaženje te granice ostaje onemogućeno već spomenutom perspektivom koju uspostavlja autor/narator.
Ona je uvijek krajnje subjektivna i bez obzira na situaciju i na ono što se pripovijeda ili događa, ona je ta koja je naglašeno dominantna, što samo po sebi ukida mogućnost ravnopravnih odnosa više različitih perspektiva. Zbog toga višeglasje koje bismo mogli čuti kako svjedoči o životu grada, nudeći da se u svim njegovim različitostima prepozna jedinstvo postojanja i života u nekom ambijentu, da se uspostavi ono što se ponekad naziva „duh grada“, ostaje onemogućeno jednim glasom koji pokriva sve ostale. To je ključni razlog zbog čega Taxi priče, nažalost i uprkos očitoj namjeri, nisu uspjele kao knjiga o gradu kao biću koje živi od kretanja i razlika, već su se ostvarile kao knjiga o subjektivnom doživljaju sarajevskog taksi prijevoza sa svim njegovim živopisnim, neobičnim, duhovitim i zabavnim elementima.

Kemal Bašić