Dvije tišine Semezdina Mehmedinovića

PIŠE: Luka Bošković

“Pišem u žurbi da preduhitrim buduću demenciju.”

Mali roman o tišini Semezdina Mehmedinovića je u selekciji za nagradu “Meša Selimović” koja se 2026. godine dodjeljuje za najbolji roman napisan u govornom području Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije tokom prošle, 2025. godine. Selektor za Bosnu i Hercegovinu Senadin Musabegović i selektorica za Hrvatsku Jagna Pogačnik su ovaj roman izabrali za konkurenciju za ovogodišnju nagradu. U Hrvatskoj je izdavač V. B. Z., a u Bosni i Hercegovini Buybook.

…

Iako postmodernizam traje već toliko dugo da se danas javljaju pojedini glasovi koji već trenutni period nazivaju metamodernizam, ipak danas kad govorimo o romanima, zapinjemo objašnjavajući netradicionalnu strukturu romana. Postmodernizam je u prošlom stoljeću srušio tipičnu formu romana i od njega napravio hibridnu formu koja u sebe uključuje mnoge druge načine izražavanja neuobičajene za roman u devetnaestom stoljeću. Fragmentiranost ne bi trebalo biti shvaćeno kao nešto novo što iziskuje pojašnjenje čitaocima. Ona je decenijama tu kao način prikazivanja stvarnosti, čovjeka, pamćenja, sjećanja, identiteta, historije i tako dalje. Nema razloga da kritičari ulaze toliko u formu koliko bi se trebalo posvećivati sadržaju.

Možemo smatrati da Mehmedinović ima sklonosti postmodernizmu pošto pri početku navodi Martina Amisa, britanskog postmodernog pisca, i njegovu autobiografiju Experience za uzora. Pisci rijetko iz sentimentalnih razloga u svojim djelima pominju druge pisce, obično se radi o priznavanju utjecaja, otkrivanju svojih misli o svojoj poziciji u historiji književnosti (postmoderni čovjek je izuzetno svjestan toga da je sadašnjost lanac između prošlosti i budućnosti); to su tragovi za kritičare i historičare koji ih slijede za detaljnije analize, ali su ti tragovi i preporuke čitaocima šta bi mogli dalje čitati.

Amis se u svojoj knjizi suočava sa gubitkom rodice Lucy Partington i bolesti desni zbog koje je kasnije, tokom devedesetih, morao sve zube izvaditi i zamijeniti protezom. Lucy je nestala sedamdesetih i dvadeset godina kasnije se ispostavilo da je bila žrtva serijskog ubice. Amis u svojoj knjizi nudi sjećanje njenog života umjesto senzacionalističih detalja njenog brutalnog mučenja i smrti prisutnih u novinama i na internetu. Teme koje su bliske sadržaju Malog romana o tišini: suočavanje sa bolesti, kako podnijeti svijet gubitaka i krvnika.  

Osim Amisovog Experience, dvije bitne knjige su Skladište Danila Kiša i Tišina američkog kompozitora Johna Cagea. Kišev citat o ruševinama otvara knjigu, a sa Tišinom Mehmedinović vodi polemiku. Javljaju se Ivo Andrić, Miroslav Krleža, Meša Selimović, Abdulah Sidran, Sylvia Plath, Clarice Lispector i drugi. Nisu svi navedeni pisci pripadnici modernizma, ali ti momenti kad se pisci postmoderne vraćaju piscima modernizma, makar onog kasnog, jesu momenti u kojima se naslućuje metamodernizam. Zalaženje u ruševine svijeta kojeg više nema, potražnja smisla i stvaranje priče jer priče su dugotrajnije od tijela i zgrada.

Naša historiografija je poprilično fokusirana na vojnu i političku historiju, a kulturalna historija je zapostavljena. Postmoderna književnost je ‘uskakala’ gdjegod je historiografija zakazala, pa tako se i razvila u prošlom stoljeću postkolonijalna književnost koja je nasuprot historiografiji imperijalnih sila predočavala život koloniziranih naroda. Taj nagon i/ili želja da se kroz književno djelo pamti što historija i društvo zaboravljaju je bitna osobina postmodernizma koja se izgubi u raspravama o formi, stilu i stukturi djela.

Mehmedinović piše autobiografiju, ali u postmodernom vremenom, pisac ne može vjerovati u autentičnost takvog čina. Život je san, subjekt/objekt u autobiografiji nije linearno-hronološkog slijeda, asocijacije koje su tiha veza fragmenata određuju tok radnje, čak ni “ja” u knjizi nije ono “ja” u životu. Mehmedinović je svjestan toga i odmah u početku čitaoca upozorava da postoji ta razlika. Kao pisac, on je posmatrač, referiše se na tu ulogu tokom fragmenata romana, te autobiografija nije samo djelo o samome sebi, već o onome svemu što je zapalo oku posmatrača u svim gradovima u kojima se nalazio, boravio i vraćao. Zbog togaje njegovo djelo njegovih sjećanja istovremeno i pregled epizoda kulturalne historije SADa, Europe, i Bosne i Hercegovine.

Postmodernizam nema povjerenja u preciznost jezika i pamćenja, no on ne pokušava ciničino odbaciti ni jedno ni drugo. On ih ironizira i kritičkim preispitivanjem usavršava. Zbog toga pisac poseže ka drugim medijima i umjetnostima. Mehmedinović koristi film, slikarstvo, fotografiju, a ponekad i muziku kako bi predočio (još uvijek u jeziku, no u jeziku filma i slike) značenje scena svojih sjećanja. Mogao je Mehmedinović opisati detaljno kako Grof, njegov poznanik, razbija dlanovima čaše na stolu, ali je scena dočarana spomenom sličnog postupka iz filma Skupljači perja. Sa jedne strane, onima koji su gledali film je prizvana scena u sjećanje. Sa druge strane, oni koji nisu gledali film, razumiju radnju romana, ali im je ukazano da film pogledaju. Postmodernizam na sebe stavlja teret pamćenja onoga što je društvo sklono zaboraviti. Pomoću jednog djela pamte se mnoga.

Mehmedinovićev odnos sa slikarstvom je intimniji. Iako neće nazvati sebe slikarom, svoje ilustracije i crteže će sa opisom uklopiti u roman, postaju dio asocijativne logike sna, prelaženja iz jednog mjesta i vremena u drugo. Historija slikarstva je sad u fokusu, a vojna i politička historija su u pozadini, onoliko koliko je dovoljno prikazati njihove posljedice. Pri spomenu o granatiranju Olimpijskog muzeja, spominju se i slike zastava za izložbu nestalih u uništenju. Navodi se kako je tokom okupacije Grbavice izgubljeno nekoliko ateljea ponekih sarajevskih slikara. U romanu se ne govori o ateljeima nestalim u Vijećnici kad je granatiranjem Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine ona planula. Književnom djelu se ne može zamjeriti što nije naučna monografija, ali ono ukazuje na te momente koje izostaju i na nauku je red da slijedi i praznine popuni. U vedrijem svjetlu, u jednom susretu, pisac opisuje kako je Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine poslije rata obnovila svoj krov zbog neobične okolnosti posjedovanja slika švajcarskog slikara Ferdinanda Hodlera.

Ismet Mujezinović, i kasnije njegov sin Ismar Mujezinović, predstavljaju ličnosti oko kojih se formiraju određeni tokovi pamćenja. Jedan fragment pokazuje zanimljivo propitivanje preciznosti pamćenja. Fotografija Ismeta Mujezinovića sa djecom kod vrtića nije zapamćena precizno. Tekst članka uz nju je oblikovao pamćenje. Opis fotografije je u mozgu izmijenio pravu fotografiju. Mehmedinović pri kraju romana spominje i biografiju o izmišljenom slikaru Natu Tateu. Prave fotografije su uključene u bezopasni fiktivni narativ, stvarni ljudi čije fotografije su duže opstale od njihovih imena su uklopljene u narativ kojem oni ‘izvorno’ ne pripadaju. Tek propitivanjem i vraćanjem izvorima se dolazi bliže istini.

Pamćenje i sjećanje imaju blizak odnos sa bukom i tišinom. Jedna tišina o kojoj Mehmedinović piše, odnosno želja za takvom tišinom nastaje kad govori o kostobolji. To je tišina smrti, koja se ne tiče odsustva zvuka, već oslobođenosti od stalnog pritiska gravitacije, zbog naivnog uvjerenja da će zahvaljujući njenom odsustvu iz mog tijela nestati bol. Bol je poistovjećena sa bukom, a u jednom fragmentu pisac bilo kakvu buku direktno povezuje sa traumom rata. Buka je bol, tišina je odsustvo boli, priželjkivanje tišine je priželjkivanje smrti jer nema života bez bilo kakve vrste boli. Jedno shvaćanje umjetnosti je procesuiranje traumi, i piscu dok piše, i čitaocu dok čita.

Postoji i jedna druga tišina u romanu, a nje se autor plaši. Fragment o Zdravku Grebi završava riječima Bore Kontića pitao sam ih, znaju li ko je bio Zdravko Grebo? Od njih sedmero, samo je jedna djevojčica znala. Fragment o slikaru rođenom u Tuzli, Haimu Pintu čije slike se nalaze u Galeriji portreta, završava rečenicom Za sve to vrijeme provedeno tamo, nikad se niko pojavio nije – da vidi. U fragmentu o pjesniku Iliji Ladinu, Mehmedinović piše Dva primjerka na mojoj polici, to je sve što je ostalo. I možda još u svijetu postoji troje, četvero čitalaca koji su knjigu sačuvali. Ta druga, strašna tišina je tišina zaborava, one druge smrti koja slijedi poslije smrti fizičkog tijela. Mehmedinović je napisao roman koji nastoji spriječiti tu drugu tišinu, tu drugu smrt ljudi kojih odavno ili odskoro nema, najbolniju smrt za umjetnike. Oni su sačuvani u sadržaju i svakim čitanjem se učvršuju u pamćenju.

U postmodernom (ili već metamodernom) vremenu, ta kontradikcija straha i priželjkivanja postoji istovremeno bez potrebe da se razriješi jer takav paradoks zapravo stvara djelo i iskustvo čitanja. Nije neobično ni da Mali roman o tišini (podvučeno mali) ima skoro 350 stranica jer, parafraziram Luigia Pareysona i Umberta Eca, umjetničko djelo je beskonačnost u konačnosti.

…

Iako se kaže da ne treba suditi knjizi po koricama, ipak u knjizi koja poseže za likovnim umjetnostima treba pogledati korice. Buybookovo izdanje Malog romana o tišini na koricama nosi elegantnu ilustraciju Bojana Hadžihalilovića. Pet redova praznih notnih zapisa bez nota koji počinju violinskim ključem. Sa svakim sljedećim redom, ima jedna linija manje. Tišina kao da postaje glasnija. Mala figura pisca, Semezdina Mehmedinovića, hoda po posljednoj liniji i udaljava se od naslova. Pisac čitaocu ostavlja svoja sjećanja i korača dalje.