Enes Karić: Boje višnje

Tugra, Sarajevo, 2017.
Četvrti po redu roman autora Enesa Karića nosi naslov Boje višnje, a taj sam naslov se odnosi na ono što je centralni (i jedini) topos ovog romana, selo Višnjevo koje je rodno mjesto autora romana. Iz ove, ali i još nekih činjenica na koje se nailazi već na samom početku, jasno je da se radi o romansiranoj autobiografiji koja se bavi vremenom odrastanja u zabačenom selu u srednjoj Bosni, šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Ovakav hronotop podrazumijeva vrlo čvrsto definirane granice i mogućnosti svega onoga što se događa u romanu, ali također on na neki način podrazumijeva i to da se ovaj roman oblikuje kao neka vrsta hronike, koja se ostvaruje kroz pogled djeteta koje odrasta do godina kada iz svog sela odlazi na školovanje u grad.
Ono što je vrlo dosljedno sprovedeno u romanu jeste specifični jezik ruralne srednje Bosne tog vremena, pa je između ostalog naročito zanimljivo kako likovi koje imamo u romanu uvjerljivo oživljavaju ikavski govor, kojim autor vrlo uspješno prevodi ono što je tadašnja društvena stvarnost šireg konteksta (hladni rat, komunizam ili kapitalizam, napredovanje tehnike, itd.) u stvarnost malog mjesta, odvojenog od tog svijeta planinskim vrletima i blatnjavim putevima. Kroz specifičan jezik ono što dolazi iz vana, makar kao informacija sa radioprijemnika ili nešto što donose izaslanici koji povremeno iz grada dolaze u selo, uspješno se oblikuje u duhovnom iskustvu običnog čovjeka, seljaka, kojem je glavna borba ona borba za puku egzistenciju i preživljavanje. U nesrazmjeru koji postoji između ova dva udaljena svijeta, zapravo, pokazuje se sva priroda onog što je bio život u nerazvijenim malim bosanskim selima tog vremena.
Već je rečeno da se prostor u ovom romanu realizira veoma prosto i jednostavno, sve što saznamo to dolazi iz jednog mjesta, iz Višnjeva i viđeno je očima lika koji nema pravo ime. Njegovo ime povezano je sa organizacijom vremena u romanu, a ono je jednako prosta i jednostavna kao i organizacija prostora. Vrijeme teče linearno, bez ikakvih prekida tog toka, pa je tako centralni lik, onaj iz čije se perspektive govori, na početku Dijete, pa je poslije Mali, i na koncu je Dječak kojeg otac vodi u sarajevsku medresu. No, zanimljivo je da iako se „ime“ mijenja kako vrijeme prolazi, ono što ostaje isto jeste način na koji se govori, odnosno doživljava svijet. Jedan topos, jedan linearni vremenski tok i jedna perspektiva osnovne su strukturalne karakteristike romana Boje višnje.
Ono o čemu se ne može ne govoriti kada se radi o ovom romanu jeste njegov sadržaj, odnosno, organizacija tog sadržaja u romanesknu cjelinu. Naime, Boje višnje su jako obiman roman koji nema skoro nikakvu jedinstvenu radnju, a radnja, kako to kazuje još Aristotel, podrazumijeva događaje. Prema tome, prvih par stotina stranica provede se u čekanju da se nešto konačno počne događati, a idućih par stotina u čekanju da se završi nešto što očigledno neće ni početi. Kada Yuri Lotman u Strukturi umjetničkog teksta govori o problemima sižea, on govori upravo o događaju kao o najmanjoj nedjeljivoj jedinici sižejnog sklopa, pri čemu sižejnost direktno zavisi od toga koliko je neki događaj vjerovatan unutar zadate strukture. On također za organizaciju prostora i raspored likova unutar njega kaže da je tijesno povezan sa pojmom sižea, jer ta organizacija i raspored zadaju okvir i određuju potencijal mogućih događaja unutar svijeta djela. Boje višnje su djelo u kojem se uspijeva napraviti atmosfera nekog specifičnog prostora, prilično uspješno se pokaže i neki duh života na tom prostoru, dakle uspostavlja se jasna struktura toposa, ali ono što je ključni nedostatak jeste to što se, osim što vrijeme prođe, zapravo ništa i ne dogodi. Ništa što bi se moglo smatrati radnjom romana, a to je onaj niz događaja koji su međusobno uzročno-posljedično povezani i koji kroz narativne stanice donose promjenu u odnosu na početno stanje toga, vrijeme i prostor, uz prisustvo lika djeteta koje ih doživljava, ono su što ovaj roman čine cjelinom, koja je popunjena mnogobrojnim anegdotama koje su nezavisne jedna od druge, koje odlično služe za karakterizacije likova koje susrećemo i uspijevaju prenijeti atmosferu i specifičnosti života tog kraja i vremena, no one ne donose ništa više od toga. Njihovo izostavljanje, razmještanje ili dodavanje novih anegdota ne bi ni najmanje promijenilo ono što je doživljaj ovog djela koje kao hronika jednog mjesta i zbirka za to mjesto i ljude vezanih anegdota funkcionira sasvim pristojno, ali kako i koliko funkcionira kao roman, nešto je što se kada je u pitanju roman Boje višnje nameće kao otvoreno pitanje.

Kemal Bašić