Goran Samardžić, Zimski zagrljaji, VBZ, Zagreb 2015.

Piše: Kemal Bašić

Glavni lik većine priča zbirke „Zimski zagrljaji“ sam je autor Goran Samardžić. On pokušava preko nekih od ključnih tačaka svog života rekonstruisati svoje biće, podsjetiti se na ono što je bio kao dječak i u tome tražiti motive za sve ono što je postao, ono što više nije i ono što će tek biti. Radi se o pričama koje u nekoj mjeri funkcioniraju i kao ispovijedi. Ova neposrednost prema čitatelju, stavljanje svog ličnog doživljaja svijeta u prvi plan je način otvaranja pisca prema svijetu sličan onome kakav imamo u poeziji. Radi se, dakle, o ličnom iskustvu, o intimnom doživljaju svijeta koje se pisanjem konkretizira i onda takvo čeka nekoga ko će to iskustvo razumjeti. Ispovijest građanskog lica, ma ko ono bilo, sama po sebi teško da može biti književnost ukoliko se ne pronađe način da se ono ispovijedano, intimno i lično učini duhovno bliskim ljudima koji čitaju.

To znači da se čitateljima mora stvoriti mogućnost da u iskustvu koje je autorovo prepoznaju barem čestice svoga iskustva. Tome kod Gorana Samardžića služi grad. Radi se o tome da se u svakoj od priča, ma koliko to bilo sklonjeno u stranu, grad pojavljuje kao objedinjujući element svijeta. Zapravo, svijet Gorana Samardžića jeste grad. U svakom od četiri dijela, na koja je formalno podijeljena zbirka, govori se o različitim periodima života. Prvi dio, koji govori o ranom djetinjstvu i odrastanju, zove se Beograd. Već sam naslov poglavlja govori da je ono što Samardžića konstituiše kao osobu, ono što je neodvojivo od njegovog karaktera, grad u kojem je odrastanjem ulazio u život. Njegove su priče upravo neodvojive od fenomena grada, a kada se beogradske ulice zamijene sarajevskim, dolazi samo do vanjske promjene dok je logika funkcioniranja svijeta ista. Ne postoje dva ista grada na svijetu, ali je svaki grad – grad. Računajući sa čitateljima koji razumiju logiku života koja proizilazi iz grada, Samardžić se otvara i ispovijeda sebe i svoj život.

O autorovom shvatanju grada naročito zanimljivo govori cijeli treći dio zbirke koji se zove Drvo. To je jedino poglavlje u kojem lik nije sam Samardžić. U njemu je šest priča koje priča gradski platan. Drvo govori o svom gradu, o Sarajevu u kojem živi već mnogo godina i u kojem se nagledalo svega. Drvo može da razumije ljude i njihova osjećanja, ono pamti lica i događaje, a između ostalog poznaje i samog Gorana. Onog trenutka kada se drvetu s kojim se živi u gradu da mogućnost da govori i da priča svoje priče, postaje jasno koliko se grad doživljava kao biće, toliko da se sve ono što je u njemu smatra podjednako važnim dijelom jedne cjeline. To je svijet u kojem se događaju Samardžićeve priče. Tematski se radi o pričama koje svoj sadržaj izvlače iz svakodnevnice pa se tako govori o onome što je prikladno u nekoj fazi života. Budući da autor pripada generaciji koja je polovinu svog života provela u mirnodopskoj Jugoslaviji a onda proživjela njen krvavi raspad, onda je i period devedesetih neizbježna tema. Naravno, raspad jedne zemlje, onakav kakav je bio, sa sobom je doveo do mnogo drugih raspada sa kojima se mora živjeti.

Ova zbirka autobiografskih proza Gorana Samardžića otvara čitateljima život jednog čovjeka, ali taj život se čitatelju posreduje isključivo onim što bi bilo neko zajedničko iskustvo života. Bez toga, ove priče bi bile nerazumljive i neinteresantne. Pričajući svoj život, svoja neposredna iskustva odrastanja u jednom društvu, zatim direktnog učešća u ratu u kojem to društvo umire, a zatim bračnog života u društvu koje se formira i u kojem se brak raspada, svo vrijeme se računa na to da čitatelji imaju vlastiti neposredan odnos prema konkretnim društvenim okolnostima u kojima se sadržaj priča događa, a koje su dijelili i dijele sa autorom/naratorom/likom. Neobično otvorene priče koje vrlo direktno govore o životu jednog konkretnog čovjeka kroz koji se nagovještava i skicira slika društva u kojem živi i koje dijeli sa svojim čitateljima.