Ivica Đikić: Beara. Naklada Ljevak, Zagreb; Synopsis, Sarajevo, 2016.

U podnaslovu Đikićevog romana „Beara“ stoji: dokumentarni roman o srebreničkom genocidu. Treba odmah na početku reći da se odrednica koju autor daje u podnaslovu, a koja se odnosi na literarnu vrstu u koju bismo djelo mogli svrstati ili na književnu tehniku kojom se autor koristi, ovdje znači skoro isključivo dokumentarizam. Tojest, dokumentarna građa koju je Đikić, koji nije samo pisac već i novinar, godinama prikupljao i analizirao, u ovoj knjizi stoji u prvom planu. Dokumentarni roman kao žanr nema problema sa fikcijom koju koristi kako bi napravio vezu među historijskim događajima ili ličnostima, da bi struktuirao smislenu narativnu cjelinu, ali u ovom slučaju fikcija biva potisnuta težinom i obimom dokumentarnog sadržaja.
„Beara“ počinje prologom u kojem se autor obraća čitatelju otkrivajući svoje motive za pisanje ovakve knjige. Ti motivi su potpuno unutarnji i ljudski, oni proizilaze iz ličnog doživljaja i osjećanja koja okupiraju autora nakon njegove posjete memorijalnom centru u Potočarima. Emocija koju Đikić ima i koja intezivno jača kako više saznaje o srebreničkom genocidu, od njega je tražila da piše. Tek se žanr dokumentarnog romana učinio kao teren na kojem se neće okliznuti.
Zbog ovog prologa i ovakvih motiva, treba reći da i prolog i post scriptum i epilog, koji se uz uvod i dva poglavlja priče o genocidu nalaze u knjizi, tek integralno gledajući sačinjavaju književno-umjetničko djelo za koje bismo mogli reći da je roman, a ne samo niz dokumentiranih činjenica o raspadu Jugoslavije i vojnim strukturama koje su izvršavale svoje krvave misije, a među njima, kao vrhunac zla i srebrenički genocid. Knjiga, dakle, počinje autobiografskom bilješkom Ivice Đikića i ako bismo tvrdili da je „Beara“ roman, onda je to trenutak u kojem on počinje. Taj „predgovor“ zapravo zadaje okvir unutar kojeg će biti ispričana priča o zločinu. Pisac i novinar osjeća svojom obavezom da piše, da pokuša pronaći razloge za nepojmljiv masakr ne bi li, prije svega sebi, omogućio da razumije šta se dogodilo između 11. i 16. jula u okolini Srebrenice, ne bi li pronašao odgovor na naizgled jednostavno pitanje: zašto se to dogodilo?
Ono što dalje slijedi jeste rekonstrukcija ambijenta koji je proizveo zločince i zločine. Kapetan bojnog broda, Ljubiša Beara, čiji čin će u Vojsci Repulike Srpske biti preveden u čin pukovnika, figura je preko koje se objašnjava vojno-sigurnosni sistem Jugoslavije, koji s početka devedesetih postaje zločinačka mašinerija u službi velikosrpske ideje. Bearinu respektabilnu karijeru u JNA do devedesetih i zločine koje organizira kao pukovnik VRS-a u devedesetim, Đikić postavlja jedno naspram drugoga, a time uspijeva, preko jedne ličnosti, pokazati i sve ostale beare koji su krenuli istim i sličnim putem. To je jedan od nivoa Đikićeve priče, onaj koji objašnjava širi kontekst događanja.
Unutar tog konteksta događa se genocid u Srebrenici. Pukovnik Beara oficir je koji sprovodi u djelo naređenja vojnog i političkog vrha Republike Srpske. U četiri ili pet dana, u okolini Srebrenice, Bratunca, Zvornika i Vlasenice ubijeno je preko osam hiljada zarobljenih bošnjačkih muškaraca i dječaka. Zločin ovog obima neko je morao organizirati i upravljati njime. Đikić govori upravo o tome, on pomoću dokumentarnog materijala, rekonstruira tih nekoliko julskih dana pokušavajući, preko Beare, stvoriti perspektivu koja iznutra pokazuje šta se događalo. Genocid nije vremenska nepogoda koja se dogodi višom silom, to nije slučaj, niti se događa stihijski. Njega su počinili ljudi koje je neko organizirao. To je mehanizam zločina koji mora biti osmišljen. Iracionalno je, u ovom smislu, ovdje potpuno isključena mogućnost. A upravo to je ono što pokazuje pravu sliku zločina i svu njegovu strahotu. Osam hiljada i nekoliko stotina ljudi trebalo je transportovati, prvo do privremenih logora, a onda do mjesta na kojima su likvidirani. Za to je bilo potrebno organizirati kamione, autobuse i vozače. Masovne grobnice neko je kopao i bagerima u njih zgrtao tijela žrtava. Neko je u te ljude pucao danima i to radio kao da radi bilo kakav drugi posao. Pokazati zločin na ovaj način, u neku ruku znači dati mu ljudsko lice, pokazati da genocid nije samo riječ, već ljudska odluka i izbor, ljudsko djelo ma koliko to bilo teško prihvatiti.
Đikić se, kao što je rečeno, skoro potpuno odriče prava da koristi fikciju, on uzima dokumentirane činjenice stvarnosti i reda ih u narativni niz koji po svojoj strukturi jeste najbliži romanu, a čini se da mu ništa od drugo od elemenata romana, osim te strukture, nije ni trebalo. Razlog tome leži u činjenici da je njegovo nastojanje da napravi ovu knjigu prije svega potreba da se od nepregledne količine materijala i faktografskih dokumenata svih vrsta, organizira zaokružena cjelina. To je način da se stvarnost koja se rasipa u svim smjerovima, koja neuhvatljivo teče na sve strane, bježeći tako od mogućnosti da bude shvaćena, ipak predoči ljudskom umu u ma kakvom stabilnom obliku, što i jeste suštinski uslov da se o njoj uopšte i misli. Može se polemizirati o tome da li je Ivica Đikića uspio napisati roman, ali se ne može dovesti u pitanje to da je napravio knjigu koja ulazi u srž zločina i koja se uspostavlja kao još jedan, vrlo značajan, dokument-svjedok.