Između salonskog elitizma i prve linije opstanka: Kako Jajce uprkos svemu ostaje zajednička kuća bh. teatra

Razgovarao: Kemal Bašić

Bosanskohercegovačka teatarska kultura već predugo parazitira na konsenzusu salonskog elitizma i repertoarskog oportunizma, lažno prikazujući intelektualni angažman tamo gdje zapravo vladaju duboka esnafska dvoličnost i estetska neukost. U takvom koordinatnom sistemu, gdje se provincijalna taština nerijetko skriva iza velikih riječi, Pozorišne/Kazališne igre u Jajcu – u svom jubilarnom 45. izdanju – prestaju biti samo historijski eho i postaju lakmus-papir naše kolektivne odgovornosti.

Dok se u privilegovanim produkcijama budžet jedne jedine predstave troši sa samoljubivom lakoćom koja nadilazi cjelokupnu materijalnu konstrukciju ovog festivala, Jajce ponovo demonstrira paradoks: tamo gdje ima najmanje sistemskog novca, preostalo je najviše bazičnog dostojanstva i spremnosti za istinski praznik teatra.

Kritika.ba nastavlja svoje mapiranje ovdašnje kulturne stvarnosti upravo na toj pukotini između proklamovanih ideala i realnosti na terenu; stoga o naličju teatarske solidarnosti, ekonomskim apsurdima i umijeću gospodskog domaćinstva u vremenu sistemskih izazova razgovaramo s Fikretom Čančarom, direktorom JU „Dom kulture Jajce”, čovjekom koji ovaj festival ne vodi iz teorijske udobnosti, već iz prve linije njegovog organizacionog opstanka.

Pola vijeka tradicije i pogledi uprti u budućnost

Kritika.ba: Pozorišne/Kazališne igre Bosne i Hercegovine u Jajcu ove godine obilježavaju svoje 45. izdanje, što vas čini najstarijim i u tradiciji najvažnijim teatarskim festivalom u Bosni i Hercegovini. Kada vodite instituciju s ovakvom historijom i kada se u Jajcu ponovo upale festivalska svjetla, koliki ponos, ali i odgovornost osjećate kao tim koji nastavlja ovu veliku tradiciju?

Fikret Čančar: Lično, velika je čast biti na čelu najstarijeg i najvažnijeg teatarskog festivala u našoj zemlji, ali to isto važi i za Dom kulture i naš grad. Dom kulture Jajce, podržan od strane Općine Jajce, zaista ponosno baštini tradiciju ovog festivala, a Jajce s radošću dočekuje i festival i goste koji pohode naš grad. Pola vijeka tradicije je veliko, ali naši su pogledi uprti u budućnost – kako da očuvamo i nastavimo stečeni ugled, a na svakome od nas koji smo u organizaciji, čast je i ponos što svake godine ispisujemo nove stranice historije.

Jajce živi za Pozorišne igre

Kritika.ba: Igre u Jajcu su, prije svega, velika proslava pozorišne umjetnosti i praznik koji ovaj grad s nestrpljenjem čeka cijelu godinu. Svjedoci smo da grad u tih osam dana prodiše jednim sasvim novim, festivalskim ritmom, a publika s ogromnom ljubavlju dočekuje umjetnike. Šta je ono na što ste ove godine ponosni kada je u pitanju atmosfera, energija i sve ono lijepo što festival donosi građanima Jajca i gostima?

Fikret Čančar: Prije svega ponosan sam na našu ustrajnost i predanost poslu kojem smo se posvetili, ali je najveći ponos slušati naše goste i ljude iz teatra kako izražavaju svoje zadovoljstvo što su ponovo u Jajcu. Upravo taj festivalski ritam je na neki način lična karta u ovim danima, a nju predočavamo svijetu. Kod mene prevladava osjećaj da Jajce živi za Pozorišne igre, pa u tom smislu imam i dodatni motiv za aktivniji rad i djelovanje kako bi sve proteklo u najboljem redu.

Finansijska konstrukcija, viši nivoi vlasti i infrastrukturne potrebe

Kritika.ba: Poznato je da je Jajce grad velikog srca, ali skromnih ekonomskih kapaciteta, te da je zatvaranje finansijske konstrukcije za festival državnog značaja uvijek ogroman izazov. Kako ste ove godine uspjeli prebroditi te prepreke, ko se od institucija pokazao kao istinski prijatelj Igara i pružio vam ruku spasa, a od koga ste ipak opravdano očekivali više podrške?

Fikret Čančar: Ne bih baš rekao da je Jajce skromnih ekonomskih kapaciteta, ali ono što je velika istina je da je ovaj grad doživio vrlo tešku ratnu i poslijeratnu sudbinu, teška razaranja i velike demografske promjene. Već neko vrijeme Jajce bilježi veliki napredak u raznim segmentima, počev od turizma, do nekih drugih grana privrede poput metalske industrije. Općina Jajce je od ponovnog pokretanja Igara čvrsto stala uz ovaj festival i oni su nam najveći garant njegove opstojnosti. U nekim godinama se dešavalo da neki viši nivoi naše kompleksne vlasti nemaju sluha za ovaj kulturni događaj i to nas žalosti. Ipak, nije sve tako crno. Naše kantonalno Ministarstvo kulture redovno izdvaja sredstva pa se nadamo da će tako biti i ove godine i da će tu podršku i dodatno pojačati. Prošle godine nas je Federalno ministarstvo kulture i sporta dobro podržalo, a ove godine je to još dodatno pojačalo, tako da uz još neke manje izvore finansiranja možemo podmiriti osnovne troškove festivala.

Ali, osjećam potrebu da naglasim da je važno stvarati bolje uslove za festivalska dešavanja, a tu prije svega mislim na bolju video opremu, rasvjetu, ozvučenje, a polahko nam se primiče i skora potreba za novim stolicama. Tokom cijele godine vodimo aktivnosti na tom planu i nadamo se da će se steći uslovi i za tu vrstu ulaganja, za što će nam trebati snažna finansijska podrška.

Privilegija gledanja teatarskog vrha u kantonu bez profesionalnog pozorišta

Kritika.ba: U javnosti se često otvaraju rasprave o tome kako se raspoređuje javni novac za kulturu, gdje budžet za produkciju samo jedne pojedinačne pozorišne predstave nerijetko premašuje cjelokupan budžet Vašeg festivala. Igre u Jajcu u sedam dana moraju udomiti, ugostiti i tehnički opremiti vrhunac cjelokupne bh. produkcije, sa sedam velikih ansambala. Kako gledate na taj očigledan ekonomski debalans, gdje se od jednog festivala očekuje da napravi organizaciono čudo s minimalnim sredstvima?

Fikret Čančar: U odgovoru na prethodno pitanje je dosta kazano, ali ste u ovom pitanju iznijeli zaista važnu konstataciju. U našem kantonu ne postoji profesionalno pozorište, pa time i ulaganje u ovaj segment kulture nije na nivou nekih drugih kantona. Ali ono što je istina je da mi u Jajcu imamo privilegiju da gledamo sedam premijernih predstava, što je zaista privilegija. Nadam se da ćemo uspjeti napraviti adekvatan front prema svim nivoima vlasti i da Dom kulture konačno napravi infrastrukturni iskorak i riješi neka važna pitanja o kojima sam prethodno nešto rekao.

Solidarnost esnafa i prevazilaženje iskušenja

Kritika.ba: Kada se ugroze budžeti pozorišta u velikim gradovima, digne se velika prašina u medijima, ali kada se najstariji festival u državi bori za preživljavanje, pozorišni esnaf uglavnom šuti. Osjećate li solidarnost pozorišnih radnika i direktora drugih kuća prema Igrama u Jajcu? Da li bi teatarska zajednica morala glasnije i složnije braniti Jajce kao svoju zajedničku kuću?

Fikret Čančar: Siguran sam da su Igre istinska zajednička kuća svih pozorišnih radnika i pozorišnih kuća. Dolazak pozorišta u Jajce nije jednostavan i jeftin posao, pa je nekako još poodavno dogovoreno zajedničko djelovanje festivala i pozorišta, mada veliku većinu troška snosi Dom kulture. Da li je vrijeme da se nešto mijenja, ne znam sa sigurnošću, ali znam da moramo svi skupa djelovati i biti spremni na to, jer festival ne treba samo finansijska sredstva već puno mudrosti, rada i spremnosti da se poduzimaju koraci kojima će se prevazilaziti iskušenja na koja se nailazi.

Jajačka publika ima dugu tradiciju propitivanja teških tema

Kritika.ba: Vi ste ujedno direktor Doma kulture, zgrade koja je tehničko i logističko srce festivala. Ove godine selekcija donosi estetski i produkcijski vrlo kompleksne predstave koje zahtijevaju ozbiljne tehničke standarde. Kako se Vaša institucija nosi s tim izazovima i kako domaća publika u Jajcu reaguje na predstave koje se bave težim, angažovanim temama i traumama iz prošlosti?

Fikret Čančar: Poduzeli smo neke privremene korake, ali i neke kojima smo omogućili da jajačka publika može propratiti, na primjer, i kamerne predstave. Kako se nosimo sa nekim izazovima koje donose selektovane predstave, tek ćemo vidjeti, ali mi želimo stvoriti uslove da svaku vrstu pozorišne umjetnosti možemo priuštiti našoj publici. Ta publika ima dugu pozorišnu tradiciju, pa time i spremnost na propitivanje teških tema, bilo da su aktuelne ili one iz prošlosti. Ove godine novi izazov je praćenje utakmica Svjetskog prvenstva ispred Doma kulture u vrijeme festivala, ali sam siguran da ćemo naći mjeru za sve ono što je pred nama.

“Kad bismo računali koliko košta pita, nikad je ne bismo napravili”

Kritika.ba: Kada se ugase festivalska svjetla 3. jula i kada ansambli odu, Jajce se vraća svojoj svakodnevici. S pozicije čovjeka koji vodi ovaj festival, kakvu sudbinu priželjkujete Igrama u narednim godinama? Šta je ono ključno što se mora promijeniti na sistemskom nivou da bi menadžment festivala u Jajcu mogao raditi rasterećeno, razmišljajući primarno o umjetnosti, a ne samo o pukom ekonomskom opstanku?

Fikret Čančar: Sa gašenjem festivalskih reflektora prvo analiziramo urađeni posao, završavamo finansijske obaveze i šaljemo obavezne izvještaje za doznačena sredstva. Kroz te analize, mi već govorimo o novim Igrama, potencijalnim ulogama, dogovaramo neka rješenja i pravimo projekcije kako bi to moglo izgledati. U odgovorima na ranija pitanja govorio sam o ekonomskim aspektima i izazovima, ali nama nije fokus na tim pitanjima. Glavni fokus mora biti na umjetničkom radu i tako se ponašamo, svjesni da on zavisi i od finansija. Ali, što bi narod rekao: kad bismo računali koliko košta pita, nikad je ne bismo napravili. Sa kvalitetom i dobrom organizacijom, dobrom pripremom i prezentacijom, rješavaju se i druga pitanja, a među njima i finansije. Najvažnije je da Igre traju, i neka tako i ostane.