Jasmin Agić, Bahka. Šahinpašić, Sarajevo 2014

Bahka: neka pravda nekada će doći
Zbirka priča „Bahka“, autora Jasmina Agića sačinjena je od osam neobično različitih pripovijesti. U njoj je šest kratkih priča („Besjeda“, „Osuđenici“, „Loganova pravda“, „Misionar“, „Rinosakeova spoznaja“, „Mudrac Aznar“), jedna priča koja se oslanja na tradiciju epistolarne književnosti čiji je naslov „Pismo iz 1992.“, i naslovna priča „Bahka“.
Kratke priče čine prvi dio zbirke i jednu zasebnu cjelinu. One su udaljene jedna od druge u najprostijem smislu vremena i prostora u koji su smještene. Tako se prva priča Besjeda događa u Sarajevu u vrijeme kasnog Osmanskog carstva, priča Osuđenici smještena je u zatvorsku ćeliju u Havani, u 16. stoljeću, a nakon osuđenika iz glavnog grada potkraljevine Nove Španije, autor pripovijeda o Leary Loganu koji cijeli život želi osvetiti svoje roditelje, a onda to i čini negdje u prašini američkog divljeg zapada. Poslije Divljeg zapada, priča Misionar vraća čitatelja opet u Bosnu, ali sada još dalje u prošlost, u vrijeme srednjovjekovne Bosne, nakon koje možemo čitati o Rinosakeovoj spoznaji u dalekom samurajskom Japanu. Putovanje oko svijeta u šest kratkih priča završava se u Lisabonu, u vrijeme portugalske imperije.
Autor se, dakle, odlučio da raspodijeli svoje priče po dalekim dijelovima svijeta i dalekim vremenima, a kao motiv za ovakav postupak ukazuje se jedna zajednička nit koja sve ove priče povezuje. S obzirom na to da bi se događaji iz neke od priča bez problema mogli prenijeti u drugi hronotop, a da pritom priča ne izgubi mnogo (ili čak ništa), može se zaključiti da je autor prepoznao, i što je važnije, želio tematizirati univerzalnost ljudske potrebe za pravdom bilo kada i bilo gdje. Tako je spomenuta nit koja se provlači kroz svih ovih šest kratkih priča ideja pravde, ali ne one pravde koju u našem svijetu određuje sud po arbitrarnom ljudskom zakonu, već pravde koja s jedne strane podsjeća na starozavjetnu pravdu, a sa druge pokazuje da je iznad čovjeka sudbina kojom on ne upravlja niti je ikako može kontrolisati. To je ideja sudbine kao mehanizma funkcioniranja svijeta, ona će prije ili kasnije poravnati stvari i vratiti sve na svoje mjesto, svojom stalnom težnjom za uvođenjem reda.
Drugi dio zbirke je pripovijetka koja se zove „Pismo iz 1992.“. U njenom centru je pismo bosanskog vojnika Senada, koje nakon dvadeset godina dolazi do njegove nekadašnje djevojke Kristine, koja je početkom rata emigrirala u Ameriku. Pismom se posreduju bliski odnosi dalekih ljudi, ono samom svojom formom podrazumijeva intimu i u ovoj priči to se uspostavlja kao emotivna ispovijest čovjeka koji upravo proživljava rat u svom najgorem obliku, na prvoj liniji fronta. To što pismo kasni dvadeset godina, osobi koja ga čita i kojoj je namijenjeno, stvara novi pogled na sve ono što se u ratu događalo. Pismo iz prošlosti, zbog toga, funkcionira i kao motiv za promjenu sadašnjosti lika Kristine. Autor u predgovoru spominje pripovjetku Ive Andrića „Pismo iz 1920.“, i kaže da svojom pričom želi Andrićevoj „udahnuti duh savremenosti“. Međutim, paralele koje pravi zadržale su se uglavnom na tome da Senad doslovno ponavlja misli Maksa Levenfelda (i to one o Bosni kao zemlji mržnje). Zbog toga, čini se, ova priča više funkcionira kao referiranje na spomenuti lik, a ne na cijelu Andrićevu pripovjetku. Ali, treba podsjetiti da je Andrićeva pripovjetka, bez obzira na ovaj ne previše uspješni Agićev pokušaj njenog osavremenjivanja, i dalje sasvim dovoljno bolno savremena.
Treće dio zbirke čini naslovna priča, „Bahka“. Radi se o interpretaciji legende o Don Juanu. Hari je uspostavljen kao lik nezaustavljivog zavodnika koji stradava tek onda kada naruši čak i svetost porodice. Ponovo se pojavljuje motiv pravde sličan onome u prvih šest priča zbirke. Kod Agića se ne pojavljuje Kameni gost, ali se sudbina lika svakako rješava onostranom intervencijom, uvođenjem stvorenja koje svojom razuzdanošću nadilazi i sam centralni lik priče, čime ga i privlači, a nakon što mu zubima prospe utrobu nestane u mjesečevim zrakama.
Zbirka „Bahka“ donosi stilski i sadržajno različite priče koje povezuje autorovo bavljenje idejom pravde. On luta kroz povijest i oko svijeta pokazujući njeno različito poimanje, ali uvijek jednaku ljudsku potrebu za njom. Tamo gdje je može sprovesti sam čovjek, u Agićevim pričama, to se i dogodi. Tamo gdje čovjek ne može učiniti ništa, već će to za njega, prije ili kasnije, učiniti sudbina ili stvorenje iz neke zaboravljene mitologije.