Jasmin Agić: Peto godišnje doba. Šahinpašić, Sarajevo, 2016.

Peto godišnje doba
Zbirka priča Jasmina Agića nosi ime po pripovijesti koja otvara knjigu i zove se „Peto godišnje doba“. Ona svojim obimom zauzima skoro polovinu zbirke, a u njoj se može naslutiti da bi Jasmin Agić, nakon nekoliko objavljenih zbirki priča, mogao krenuti i prema romanu. Pripovijest „Peto godišnje doba“ ne tek zbog svog obima, već i zbog postupaka struktuiranja priče, odnosno koncepcije hronotopa, gradnje likova i uspostavljanja lika kao centra priče, jako se približila formi romana.
Kao i zbirci koja je prethodila Petom godišnjem dobu, nailazimo na priče koje su tematski dosta različite. One čak i stilski odudaraju jedna od druge, pa se na trenutke može imati osjećaj da te priče nije pisao jedan autor. Tako naprimjer priča po kojoj je zbirka dobila naslov, prati život kozačkog dječaka koji kreće od bogatog imanja svog djeda, pa preko Rostova i Moskve, obrazovanja i ljekarskog poziva, zatim Oktobarske revolucije i pjesničke slave, stiže do samotne smrti u gulagu. Ovo je priča koja je napisana u maniru realizma, te se može jasno vidjeti autorov trud da stilski podražava upravo veliku literaturu XIX stoljeća. Nakon ove priče slijede priče poput one o događajima mladića iz izmišljenog naroda Vnuga ili Obezglavljeni čovjek. One mogu poslužiti kao primjer koliko su raznovrsne priče Jasmina Agića. Onog trenutka kada u zbirci nakon priče o nesretnoj sudbini učesnika Oktobarske revolucije, odnosno priče o „krmači koja proždire svoj okot“ (u kojoj se pojavljuje, ni manje ni više, i Boris Pasternak), uslijedi priča o događajima unutar nekog neodređenog, malog, izmišljenog plemena negdje u Amazoniji ili Africi, može se čitatelju ova knjiga učiniti nekoherentnom. No, izgleda da je to Agićevo opredjeljenje, autorski postupak koji je odabrao kao njemu najbolji način da govori o nekavom doživljaju nečega što bi ipak bila neka vrsta jedinstva svijeta. Identično stanje imamo i u zbirci Bahka. Naime, radi se o tome da se u pričama koje su, i na planu vremena i na planu prostora, jako mnogo udaljene jedne od drugih, odnono, naizgled nemaju niti mogu imati ikakve međusobne veze, pokaže da te veze ipak ima i da se ona očituje uvijek u istom.
Može se reći da autor kao univerzalno ljudsko želi uspostaviti osjećanja potrage za pravdom, zapravo, osjećanja prema dualitetu pravda/nepravda. Svi njegovi likovi manje ili više, na kraju svog putovanja kroz priču, osvijeste neku vrstu više sile koja njihov usud određuje u odnosu na ono što je pravda ili nepravda. Može se zbog toga reći da kod Agića u pozadini uvijek pluta neko pitanje postojanja imanentog ljudskog morala, etike, ali i više sile, da li Boga ili prirode, koji organiziraju svijet, i to svijet u kojem čovjek u skladu sa uhodanim sistemom, koji funkcionira nezavisno od njega, uvijek dobije ono što svjesno ili nesvjesno zaslužuje. Tako je jednako i sa realističkom pričom revolucionara i pjesnika Kostje Nerjadova, kao i sa onom koja je naslonjena na žanr fantastike, a u kojoj pokvareni sveštenik, opat Darcy, nosi svoju odrubljenu glavu i ide uložiti žalbu Višem sudu nakon što bude, po njegovom mišljenju prestrogo osuđen. U priči „Zapisala lijeva ruka“ imamo čitav jedan rodoslov griješnika, kroz generacije su pobrojana njihova imena, njihovi grijesi i kako su stigli ili njih ili njihovo potomstvo, sve do onoga nesretnika koji lijevom rukom bilježi taj rodoslov, lijevom rukom jer je desnom udario majku, pa mu se osušila.
Zbirka „Peto godišnje doba“ donosi prozu koja ni slučajno nije višak u bosanskohercegovačkoj savremenoj književnosti i tekućoj književnoj produkciji. Bez obzira na to što ona može ponekad izgledati sirovo ili iščašeno, pomalo u neskladu sama sa sobom, ona je ipak vrijedna po tome što se u njoj može prepoznati neka konstanta, što ona, ovako naizgled naglašeno nepovezana, zapravo insistira upravo na nekakvim ljudskim vrijednostima koje su možda moguće tek u ideji, a samim tim su moguće i kao ljudska težnja. Svijet u kojem živimo simulira ujedinjeni, bliski svijet, u kojem je navodno sve na dohvat ruke i u kojem su svi blizu jedni drugima, a književnost ima snagu i mogućnosti da ga pokaže onakvim kakav on zaista jeste, sa svim njegovim manama i sa svim ljudskim zabludama. To je u dobroj mjeri uspjelo ovoj zbirci, jer uprkos tome što ono što nalazimo u njoj na prvi pogled izgleda nespojivo, tu postoji unutarnja organizacijska logika, koja u semantičkom mislu ovim pričama daje vrijednost upravo kada su jedna pored druge, izvana toliko različite, ali iznutra toliko slične.