Kako je Mujaga Komadina kidnapovan iz sopstvene predstave: Trijumf naracije nad dramskim djelovanjem

O predstavi „Gradonačelnik ili Ovo je predstava o Mujagi Komadini“ Narodnog pozorišta Mostar

Predstava „Gradonačelnik ili Ovo je predstava o Mujagi Komadini“ Narodnog pozorišta Mostar svečano je otvorila takmičarski program ovogodišnjih, 45. Pozorišnih/Kazališnih igara u Jajcu, gdje smo je imali priliku pogledati prve festivalske večeri u, uprkos visokim temperaturama, ispunjenoj dvorani Doma kulture.

Bosanskohercegovačka pozorišna kultura pati od hroničnog bijega od sopstvenog teksta i lokalnih historijskih vertikala. U tom kontekstu, odluka Narodnog pozorišta Mostar da na scenu postavi lik Mujage Komadine – vizionara i graditelja čije su građevine trajno odredile identitet Mostara na prelazu vjekova – predstavlja hvale vrijedan repertoarski i kulturološki čin. Lik Komadine nosi ogroman dramski i historijski potencijal: to su spretni, sposobni i pragmatični ljudi koji u pukotinama smjene dviju velikih imperija (osmanske i austrougarske) uspijevaju nametnuti sopstvenu graditeljsku viziju. Povlačeći paralelu sa sjevernijim mu savremenikom Alijagom Kučukalićem u Brčkom, koji je u istom tom prelomnom periodu svojom inteligencijom i kapitalom trajno obilježio identitet svog grada, postaje jasno da u bosanskohercegovačkoj historiji itekako imamo autentične, fascinantne ljude koji nude građu za vrhunski profilisan i dubok dramski lik. Vrijednost ove predstave leži upravo u hrabrosti kuće da prepozna tu važnost i povuče paralelu između ondašnjeg Mostara i današnjih administrativno-političkih izazova s kojima se grad na Neretvi suočava.

Međutim, tamo gdje prestaje kulturološka važnost izbora teme i lavovska borba glumačkog ansambla NPM-a (koji u teškim organizacionim i finansijskim uslovima, trenutno i bez direktora, održava bazični dignitet scene), počinje ozbiljan, suštinski zanatski problem u zajedničkom radu dramatičara Adnana Lugonića i reditelja Dine Mustafića. Prva autorska zamka krije se već u naslovu, koji svojom agresivnom tvrdnjom („Ovo je predstava o Mujagi Komadini“) pokušava unaprijed dekretom uspostaviti istinu. U teatru je uvijek sumnjivo kada neko eksplicitno mora tvrditi da je nešto. Ta sumnja se ispostavlja kao opravdana već u prvih dvadeset i pet minuta uvodnog dijela, u kojem prepoznajemo sve odlike manirističke umjetnosti; scenski prostor biva preplavljen formalnim stilizacijama i tehnicizmom koji funkcioniraju sami za sebe, dok se suština i naslovni junak potiskuju u drugi plan.

U teoriji književnosti dobro je poznato da bavljenje historijskom ličnošću ne mora bježati u postdramske paravane. Kako u svojoj teorijskoj misli o logici žanrova sugerira Käte Hamburger, dramska forma se suštinski razlikuje od epske upravo po tome što ne trpi posrednika između radnje i gledaoca; ona zahtijeva neposrednu scensku stvarnost i radnju koja se odvija pred nama. Autorski dvojac, međutim, bira hibridni paravan. Inicijalni prostor prepušten je narativnom okviru s tri bezimena lika, postavljenih poput klovnova, koje tumače Faris Pinjo, Armin Filipović i Emir Sejfić. Njima se pridružuju i personifikacije Historije (Emina Topolović) i Povijesti (Dragana Matrak). Glumački gledano, ovaj kvintet radi izvrstan posao. Oni doslovno ginu na sceni: sviraju, pjevaju, plešu, skaču, igraju precizno i zabavno. Problem je, međutim, strukturalne naravi – njihov angažman nema organskog smisla u cjelini predstave i služi kao rediteljski alibi koji oslobađa autora obaveze da se bavi epohom i historijskim mesom.

Unutrašnja logika dramske forme nalaže da radnja podrazumijeva događaj, ali se sam siže mora graditi na bazičnoj dramskoj napetosti kako bi se taj događaj uobličio i učinio smislenim. Kada je struktura predstave vođena takvom, organski uspostavljenom napetošću, potpuno nestaje potreba za vanjskim narativnim okvirom koji otima i prepričava scensko zbivanje. Lugonić i Mustafić su, nažalost, propustili brojne prilike da život Mujage Komadine pretvore u čistu dramu, odlučivši se za prepričavanje umjesto za djelovanje. Najbolji dokaz za to je sjajan scenski momenat u kojem se susreću Mujaga Komadina (Izudin Bajrović) i mostarski Muftija (Saša Oručević). Tu leži klica vrhunske drame: pragmatični Mujaga, svjestan da je Austro-Ugarska nepromjenjiva realnost kojoj se treba prilagoditi i izvući maksimum za zajednicu, naspram Muftije koji pati za starim uticajem i još uvijek se utopijski nada sultanu. Umjesto da na tom odnosu, kroz živ i zaoštren dramski sukob, gledamo kako se Mujaga na sceni uspostavlja kao sposoban, opasan, politički namazan, inteligentan i spretan lik, mi dobijamo statičnu deklamaciju.

Likovi na sceni moraju postojati kroz ono što čine, a ne kroz ono što se o njima priča. U ovoj predstavi, sporedni likovi konstantno vrše funkciju naratora koji publici objašnjavaju stvari. Mujaga stoji na sceni, izgovori monolog, a potom izlaze klovnovi da nas obavijeste kako je Mujaga mudar i duhovit – iako publika to iz samog dramskog tkiva nije imala priliku vidjeti. Na taj način, svjedočimo velikoj propuštenoj prilici da se kroz sukob dva autoriteta izgradi istinska pozorišna napetost.

Posebno problematičan segment jeste jezička anahronost koja predstavu lišava autentičnosti. Umjesto da mu se da prostor da igra čovjeka svog vremena, Bajroviću su u usta stavljene rečenice koje neodoljivo podsjećaju na projektne aplikacije i birokratske brošure savremenih nevladinih organizacija i evropskih fondova. Kada naslovni lik u epohi barata pojmovima kao što su „ideologija“, „političko Sarajevo“ ili parole o tome kako „moramo u Evropu“, teatar prestaje biti umjetnost i postaje pamflet. Najveća šteta ove predstave jeste upravo to što je Izudinu Bajroviću i Saši Oručeviću oduzet prostor za igru. Oručević i Bajrović u tim rijetkim zajedničkim trenucima pokazuju glumačku vještinu, zanatsku težinu i harizmu kakva se rijetko viđa na našim scenama. Prava je pozorišna žalost što ih nismo gledali više, jer su svojim prisustvom mogli iznijeti čistu, snažnu predstavu bez potrebe za beskrajnim pjevačko-plesnim dekoracijama.

„Gradonačelnik“ će, zbog sentimenta i nostalgije za vremenom kada je grad imao viziju, sigurno imati uspješan život na matičnom repertoaru u Mostaru. Ipak, u kontekstu 45. Pozorišnih igara u Jajcu, ova produkcija ostaje zabilježena kao velika propuštena prilika. Zanat je kapitulirao pred konceptom, a živ dramski lik je kidnapovan i sveden na sporednu maketu u sopstvenoj biografiji.

Kemal Bašić