Lavanda, Petrolej, Fotografija

PIŠE: Luka Bošković

“Uspjeh možda djeluje kao cilj, ali sreća je put bez kojeg ostajete izgubljeni.”

Roman Lavanda, petrolej Almira Imširevića je u selekciji za nagradu “Meša Selimović” koja se 2026. godine dodjeljuje za najbolji roman napisan u govornom području Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, i Srbije tokom prošle, 2025. godine. Selektor za Bosnu i Hercegovinu Senadin Musabegović je ovaj roman izabrao za konkurenciju za ovogodišnju nagradu. U Bosni i Hercegovini je izdavač BuyBook.

…..

Kako mnoga bosanskohercegovačka književnost tematizuje prošli rat, već naslov Lavanda, petrolej kao da ukazuje da jaki mada prijatan miris lavande govori o miru, a da burni i trnujući miris petroleja govori o ratu. Pomisao nije daleko od radnje romana. Čitalac prati odrastanje Ibrahima u vremenu mira  do braka i brzinom kojom je potrebno benzinu da plane, završava roman ratom.

No, naslov se može tumačiti i na drugi način, na koji nam pisac direktno ukazuje u tekstu. Narator navodi kako je pronašao historijski podatak o prvoj fotografiji i rastvaraču napravljenom od lavandinog ulja i bijelog petroleja. Hronološki fragmenti umjesto poglavlja, čitaju se kao da se lista nečiji porodični album. Preciznije rečeno, kao da neko znatiželjnom oku priča o onome na šta ga neka fotografija podsjeća. Neki dijelovi života imaju više fotografija, a neki manje; neki trenuci se pamte duže, a neki kraće. Sredstva i načini pamćenja su tema mnogih romana ovog vremena, a u ovom romanu fotografija se pretvara u tekst. Lavanda i petrolej, lijepo i ružno, sastojci su za tvorbu pamćenja. Možda se može zaključiti da fotografija sama, bez teksta objašnjenja, ne može biti dovoljno precizan dokument.

Za Lavandu, petrolej može se reći da je sličan Bildungsromanima iz XVIII i XIX stoljeća koji prate nečije odrastanje ili odgoj od djetinjstva do zrelosti. Tipično je da čitalac preko lika koji se suočava sa raznim preprekama u stadijima života pokupi neke životne savjete i mudrosti za svoje odrastanje. Jedna iznimka čini predstavljanje otkrivanje seksualnosti, koju Imširević na ne pretjerano vulgaran način predstavlja posezanjem za starozavjetnog Onana (odakle i riječ onanisanje) i susretima mladog Ibrahima sa studenticom-podstanarkom. Romani iz prošlih stoljeća, ma koliko pretendirali da predstavljaju pravu ljudsku stvarnost su preskakali taj dio ljudskog postojanja. Ibrahim je iz fiktivne udaljenosti spušten na ljudsko tlo, zbog čega njegova nasilna smrt i teže pogađa.

Možda se Imširević nije sa namjerom poigrao sa Bildungsromanima, ali sličnost Lavande, petroleja  sa tim žanrom prikazivanja života koji završava ratom nameće pitanje koliko mudrosti vrijede životima koji brzo iščeznu. Uobičajeno je da Bildungsroman završava relativno sretno kao poruka da učenje dovodi do boljeg života, znanje pruža bolji položaj, postoji uvijek napredovanje kroz hijerarhiju društva i slično. Ovaj roman nema sretan kraj, pa se razmišlja koliko sve lekcije vrijede kad život može tako brzo nestati? Zbog čega smo pratili Ibrahima od kolijevke do groba?

Vraćajući se alegoriji o fotografijama i albumima pronalazimo odgovor: svjedočanstvo života i smrti. Trag koji ostavlja fiktivni (ali u stvarnosti mogući) Ibrahim vrijedi. Tim tragom se otkriva historija. Narativ je ispunjen vijestima i svjetski i regionalni događaji u porodičnu svakodnevnicu ulaze onako kako su prikazani na televizoru ili pročitane na novinama. Da ne treba u potpunosti vjerovati takvoj slici, Zekira, Ibrahimova žena, govori o memoritisu: mogućnosti televizora da zarazi sjećanje. Kroz roman je primjetno da lik Ibrahimovog oca uglavnom komunicira kroz komentarisanje i praćenje vijesti i događaja, čitanju novina ili govoreći o Freudu. Osim memoritisa koji preoblikuje sjećanje, vidljivo je da umjesto stvaranja porodičnih sjećanja, stvaraju se sjećanja udaljenosti: što su više vijesti prisutne, manje je interakcije između likova.

Autor ne pokušava objasniti širi kontekst događaja i implikaciju vijesti na društveni život, one su tu kao nešto što Ibrahima okružuje i prema čemu se on pasivno odnosi. Momenat zanimanja prema baroknom slaniku se izdvaja od ostalih. Zanimljiv je jer barok je zapostavljen period historije umjetnosti. U vremenu minimalizma, njegova dekorativnost se smatra kičem. Barok je davno izgubljeni svijet. Možda zbog toga Ibrahim i jeste pasivan prema vijestima, one prikazuju ograničenu, plitku stvarnost. Obično i nameću svoje tumačenje gledaocima i slušateljima. Današnjica nije za Ibrahima.

No, neke stvari koji postoje u historiji, ne pronalaze se na vijestima ili u knjigama. Na plaži u Pagu, Ibrahim upoznaje čovjeka koji želi potpis Ante Zemljara na knjigu Djevica. Zemljar nije fiktivna ličnost. On je stvarno među prvima na Pagu istupio protiv Nezavisne Države Hrvatske. Priča koju Ibrahim sluša se desila. Iako nije u romanu izričito rečeno, čitalac iz opomena supruge govornika može pretpostaviti da nije ni režimu socijalističke Jugoslavije bio omiljen i da je bio na Golom otoku. Kroz isprepletenost izričite historije i te suptilne, privatno Ibrahimovog života postaje sredstvo pamćenja različitih vremena i njihovih nijansi.

Jesmo ovdje govorili o Bildungsromanima, ali vrijedi se vratiti i na liričnost. Možda fotografije ili fotografski album nije najbolji način da se govori o ovom romanu. One su zaustavljeni, statični trenutci života. Za fotografije koje završe u albumima se pozira, odnosno, namjesti se izvještačen trenutak za pamćenje. Ono što su sjećanja u ovom romanu su mnogo dinamičnije slike, nisu zamrznuti trenuci za koje se pripremi, ta sjećanja su mnogo prirodnija i svojstvenija ljudima. Više su lirska nego fotografska. Senzibilitet u fragmentima se može posmatrati kao osjećanje u nekoj strofi, može se govoriti o lirici u prozi.

…

Korice Buybookovog izdanja ukrašava negativ fotografije sa vjenčanja. Uobičajena fotografija svadbe predstavlja veselje. Naviknuti na postupke u filmovima, serijama i igricama, fotografije u negativu posmatramo s osjećajem jezovitosti, sreće pretvorene u nesreću. Uz naslov Lavandu, Petrolej, i dizajn Hanne Mujagić nam estetski pokazuje da nas veselost u romanu ne zavarava o njegovom kraju.