Namik Kabil: Amarcord. Hena Com: Biblioteka Verbarij, Zagreb, 2015.

Piše: Kemal Bašić

Putnik i sjećanja: rekonstrukcija života

„Uzimam Sanju za ruku, sunce je upravo krenulo zalaziti iza Šipana i to nas, a da to nikada ne izgovorimo, podsjeća na život i smrt. U momentu kad potpuno iščezne iza otoka, ostaće svjetlo zbog kojeg se vrijedilo roditi. Kadar je moćan, samo je Alah kadar. I tu onda kreće poluglasni, sjetni aplauz s balkona; nasmijemo se ovom aplauzu, a onda i sami zaplješćemo. Da nam je makar još jedan život da ga se opet sjećamo. Samo je ljubav važna..“

Generacija bosanskohercegovačkih pisaca, ona rođena u 60-im ili ranim 70-im godinama prošlog stoljeća, koja je odrasla u zemlji u kojoj su se na državnoj televiziji gledali Fassbinder, Hitchcock, Chaplin, Ford, Fellini, Kurosawa (kako to navodi Namik Kabil), a čiji je barbarski i krvavi raspad doživjela 90-ih, sasvim sigurno je generacija koja ima vanredno životno iskustvo (jer već rat sam jeste vanredno stanje). U zadnjih nekoliko godina događa se intenzivnije pretakanje tog životnog iskustva u književnost, kao da je ono moralo odstojati, proći kroz neki proces u kojem se objasnilo samo sebi i onda artikuliralo u književnom tekstu. Ova književnost naravno tretira teme rata, raspada društva, emigrantsko iskustvo i potragu za identitetom i mjestom kojem se pripada. Autori kao što su Semezdin Mehmedinović, Bekim Sejranović, Goran Samardžić, Faruk Šehić, Aleksandar Hemon i drugi koji pripadaju generaciji sličnog iskustva su, dakle, i književno tematski bliski. Kada se govori o ovome nemoguće je ne spomenuti još jednu zajedničku, izuzetno važnu karakteristiku ove književnosti, koja o njoj govori možda i više nego što se to na prvi pogled čini. Naime, radi se o književnosti u kojoj se skoro pa isključivo koristi takozvana Ich forma, pri čemu se insistira na autobiografskom (ili pseudoautobiografskom) sadržaju, čime se od napuknutih fragmenata prošlosti pokušava složiti kakva takva cjelovita slika jednog konkretnog života, koji su snažno, možda i ključno, sudbinski, odredile vanjske okolnosti na koje se nije moglo uticati.

Amarcord Namika Kabila je upravo ovakva književnost. On pripada ovoj generaciji i njegovo djelo potpuno pripada spomenutoj književnosti. Amarcord je po formi najbliže romanu, a kako su granice žanrova u savremenoj književnosti prilično fluidne, treba i u ovom slučaju imati to na umu. Radi se o knjizi koja u nekoliko poglavlja donosi priče iz različitih perioda života autora. Te priče su nekada anegdote, nekada liče na prave dnevničke zapise, onda su opet tu i čiste memoarske bilješke, a u jednom poglavlju koje nosi naslov Glasovi drugih su dvije kratke priče o sudbinama drugih ljudi, ispričane iz njihove perspektive, sa prividnom distancom od autora/naratora/glavnog lika. Sve one zajedno ipak funkcioniraju kao cjelina i imaju nadstrukturu koja ih sve zajedno čini jednom pričom, odnosno jednim romanom.

Autor/narator/glavni lik priča o svom životnom putu, on se predstavlja svojim građanskim imenom Namik Kabil. Naravno, on se tu predstavlja i svojom profesijom, i to na dva načina. Jedan je kada scenarista Namik Kabil doslovno govori o tome kako se počeo baviti filmom i šta mu je filmska umjetnost značila i šta mu znači u životu, ili kada nabraja i spominje filmove koje je radio, što je dakle direktno uvođenje konkretne vanknjiževne, bez sumnje nefikcionalne biografske stvarnosti u svijet književnosti. Drugi način na koji se čitatelju sugerira da ima posla sa filmskim scenaristom jeste onaj koji se prepoznaje u stilskim odlikama Amarcorda. Izuzetan osjećaj za detalj, sposobnost opisivanja prostora, ambijenata ili rasporeda stvari u prostoru o kojem se govori je nešto što može ponekad dovesti do utiska da se čitaju precizne didaskalije. U tako pripremljene scene puštaju se ljudi kojima onda tu nije teško da budu živi i da se ono što im se događa duhom razumije i osjeti.

Kabilov Amarcord je kao i Fellinijev, sjećanje, a sjećanje uvijek podrazumijeva emociju, ono zapravo i jeste emotivni odnos prema komadićima prošlosti koji su iz različitih razloga ostavili tragove. Upravo ti tragovi su oni kojima se autor koristi kako bi ostvario figuru putovanja u ovom romanu. Radi se o putovanju od rane mladosti do zrelih godina i vremena koje se danas živi. Naravno, onako kako svako putovanje ima vrijeme u kojem se događa, vrijeme kroz koje se putuje, kao što, dakle, svako putovanje (kao i čovjek) ima trajanje, ono jednako tako ima i prostor. Teško je reći da je nešto manje ili više važno, jer jednako je nemoguć put koji ne traje nikoliko kao i onaj kojim se ne ide nigdje. Kabilovo putovanje kroz život je odlična slika puta koji je određen različitim vremenima i udaljenim prostorima: od hercegovačkog krša, od Leotara i Trebišnjice, preko Kalifornije, Los Angelesa i Santa Monice do Bosne. Putovanje je to koje nije obično, ono je ključno odredilo čovjeka koji ga ovom knjigom pokušava rekonstruisati i prisjetiti se njegovih važnih raskrižja i stanica.

Kemal Bašić