Nihad Hasanović, Laki pogon. Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2016.

Piše: Kemal Bašić

Nihad Hasanović pisac je koji do sada ima objavljene dvije drame Podigni visoko baklju (1996) i Zaista (2000), zbirku kratkih priča Kad su narodi nestali (2003), te romane O roštilju i raznim smetnjama (2008), Čovjek iz podruma (2013). Laki pogon njegov je treći roman, objavljen 2016. godine, a u njemu se može vidjeti da se radi o ostvarenom autoru koji ima izgrađen stil.

Roman Laki pogon donosi priču o Mensuru Haliloviću, bihaćkom inženjeru pred penzijom. Mensur je udovac koji živi sam i koji pokušava ostati u što boljoj formi. Svjestan je toga da ukoliko odustane od posla ili održavanja kako fizičke tako i mentalne kondicije, odustaće od života. Zbog toga, on se uporno bori za sebe, a to je borba u kojoj je jedno od glavnih sredstava preispitivanje životnih okolnosti koje su njega, čovjeka na pragu starosti, dovele do toga da bude ličnost kakva jeste. Mensur nam svoju priču priča u prvom licu, i to funkcionira kao neka vrsta ispovijesti, pri čemu se lik nerijetko direktno obraća čitatelju, onako kako bi mu se stvarni sugovornik obratio, naprimjer, u kafani. Radi se o direktnim sugestijama koje se odnose na određene dijelove njegove priče, a te sugestije opet vrlo je lako povezati sa bosanskohercegovačkom svakodnevnicom. To je tehnički postupak kojim Hasanović pokušava što je moguće više približiti lik i čitatelja, navesti čitatelja da povjeruje da je Mensur (kao i čitatelj sam) stvarni čovjek koji pripada konkretnom vremenu i prostoru i koji svojim životom svjedoči o duhu tog vremena.
Formalno se roman sastoji od kratkih poglavlja koja obično imaju vrlo sugestivne naslove. Ta poglavlja ponekad djeluju kao dnevničke bilješke, ili se javljaju u formi koja najviše liči memoarima. Priče Mensura Halilovića, bez obzira na to koliko su vezane za kraći vremenski period njegovog života, onaj period iz kojega govori čitatelju o nekom nizu događaja, istovremeno su i njegov dnevnik i memoari, odnosno neka vrsta autobiografije, kojom se ne želi direktno otkriti sve o liku, već se sugeriraju i pričama iz skorije prošlosti posreduju, priče kojima se može zaokružiti cjelokupan život centralnog lika romana.
Mensur Halilović neubičajen je lik za našu noviju romanesknu književnost. Radi se o čovjeku koji se ne uklapa u stereotipe sredine u kojoj živi, a čiji je ipak ugledni član. Njegov status u društvu zaslužio je svojom profesijom, odnosom prema struci i poslu koji je uvijek bio izuzetan. S druge strane, njegove godine su takve da je iskusio i dobra i loša vremena na prostoru u kojem živi. Sa tim iskustvom, koje se podrazumijeva, koje se nikada pretjerano ne naglašava već se čita iz konkretnih postupaka lika, postiže se uvjerljivost karaktera i uspijeva se uspostaviti specifičan ambijent romana koji dolazi upravo iz lika, odnosno, nameće se činjenicom da je vizura lika ona kojom se čitatelju posreduje znanje o svijetu u kojem on živi. Lik se u tom svijetu ostvaruje skoro isljučivo verbaliziranjem samog sebe, i tim sredstvom se pokazuje i njegova unutarnja i njegova vanjska perspektiva. To je moguće zbog toga što se njegova karakter već na početku romana pokazuje kao karakter cinika, koji često ima ambivalentan odnos prema svijetu. Zanimljiv je zbog toga postupak kojim se ono što Mensur govori zapravo pokazuje suprotnim od onoga što je u njegovom unutarnjem biću. Hasanović to na nekoliko mjesta uspijeva jako dobro uraditi i tako lik učiniti uvjerljivim i živim, jer ga se kao cjelovitog čovjeka može najbolje osjetiti upravo u trenucima u kojima njegova osjećanja nisu u skladu s onim što čini.

On je usamljeni čovjek, koji sebe uvjerava da je sve u najboljem redu i da je njemu vrlo dobro. Budući da sebe smatra izuzetno sposobnim i da ima jaku volju da se što duže održi takvim, on svoju svakodnevnicu prilagođava takvom pogledu na stvari. No, koliko god se trudio i koliko god, skoro mehanički, postojao u svijetu u skladu sa tom svojom idejom sebe, u njemu postoji nemir, koji potpiruje samoća, a kojim se otvara priča o sinu kojeg je htio sačuvati smrti, odnosno vojske i rata, a koji je poslije poginuo u rijeci Uni, kada mu se prevrnuo kajak. Trauma zbog izgubljenog sina neodvojiva je od neke vrste osjećanja krivice, ali i pokušaja da se pronađu razlozi koji bi omogućili da se razumiju događaji koji po sebi uopće ne moraju biti takvi da se mogu razumjeti ili objasniti. To je unutrašnja slika Mensura Halilovića, koja se nenapadno posreduje čitatelju kroz njegove postupke. Potraga za unutarnjim mirom, za odgovorom, odvodi ga do Bordeauxa, a onda i Mexica, pri čemu njegovi postupci mogu djelovati slabo motivirani i iracionalni, ali ipak se uklapaju u sliku lika koji bježanjem od svoje unutrašnjosti i potragom za nekim drugim, potragom za rješenjem zagonetke na koju je nabasao, pronalazi i komadić svog mira, s kojim se vraća u svoju baštu pored Une i svoju svakodnevnicu.

Laki pogon je roman koji zanimljivo pristupa liku, a taj pristup pomalo podsjeća i na ono što se naziva Bildungsroman, no činjenica je da mu u nekim momentima nedostaje dinamičnosti i da se intenzivno fokusiranje na centralni lik romana ponekad zna ozbiljno približiti dosadi. Čini se da je to i sam autor osjetio, pa je pokušavao dosjetkama (manje ili više duhovitim) dodati života takvim momentima. To je legitiman način da se pokuša popraviti slabost kada se osjeti, ali činjenica je da ono što je legitimno nije nužno i dobro. Ovakva mjesta, na kojima se to događa, znaju prilično oslabiti povjerenje u lik i atmosferu koja se oko njega stvara. No, srećom, takvih mjesta nema mnogo pa je Laki pogon ipak uspio roman.