Osvrt na 45. Pozorišne/kazališne igre BiH u Jajcu: „Drugačije pozorište“ i novi festivalski običaji

PIŠE: Kemal Bašić

Pozorišne/kazališne igre Bosne i Hercegovine u Jajcu, osnovane 1971. godine, decenijama su imale jasnu i nedvosmislenu misiju: biti zvanična kruna i rezime pozorišne sezone u Bosni i Hercegovini. Igre u Jajcu po svojoj izvornoj ideji (od koje se nikad nije odustalo) nisu tek još jedan festival u nizu, niti privatni poligon za eksperimentisanje; one su koncipirane kao objektivni presjek stanja, ogledalo produkcijskih i umjetničkih dometa i mogućnosti domaćih profesionalnih teatarskih kuća u protekloj sezoni. Međutim, ovogodišnje izdanje Igara ostat će upamćeno po tome što su selektorske odluke i proceduralni manevri žirija u dobroj mjeri urušili samu svrhu ovog festivala.

Promašaj osnovne misije        

Prvi i ključni problem ovogodišnjeg izdanja leži u samoj selekciji Mirze Skenderagića, koja je pokazala neshvatanje bazične razlike između repertoarske i festivalske predstave. Repertoarska predstava nosi funkciju održavanja tekuće sezone i komuniciranja sa lokalnom publikom matične kuće. S druge strane, festivalska predstava na događaju poput Igara u Jajcu podrazumijeva predstave visoke rediteljske profilisanosti, tematske težine i produkcijskog obima koji dolikuje smotri najboljih ostvarenja u državi.

Tematska težina podrazumijeva hvatanje u koštac s velikim, univerzalnim pitanjima i klasičnom ili relevantnom savremenom dramaturgijom (činjenica da u čitavoj sezoni niko nije postavio nijednog velikog bosanskohercegovačkog dramskog pisca posebna je tema i porazna dijagnoza naše repertoarske politike). S druge strane, produkcijski obim nije tek tehničko pitanje – on se direktno tiče odnosa prema samom festivalu i njegovoj publici. Ljudi u Jajcu već više od pola stoljeća žive s ovim festivalom kao centralnim kulturnim događajem godine i odgojeni su na velikim, ansambl-predstavama. Svođenjem selekcije na pretežno kamerne, minijaturne i muzički usmjerene formate – gdje se publika na visokim ljetnim temperaturama trpala u skučene prostore da bi gledala hermetične i zamorne predstave fokusirane isključivo na preživljavanje trauma – Jajcu i njegovoj publici oduzet je praznik pozorišta.

Zaobilaženjem produkcijski i umjetnički obimnih projekata vodećih domaćih profesionalnih pozorišnih kuća — poput Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, Narodnog pozorišta Tuzla ili Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru — Jajcu je oduzeta uloga prirodnog finala sezone. Ovakvim reduktivnim pristupom, umjesto obuhvatnog pregleda bh. teatra, dobili smo selekciju koja je smisao festivala podredila pozorišnim prečicama.

Noviteti i kontinuiteti: Kako uvesti novo bez poznavanja starog

U javnim obrazloženjima i objavama, selektor je isticao namjeru da u ovogodišnji program unese „novitete“ i bh. publici ponudi „drugačije pozorište“. Međutim, jednostavna istina koju poznajemo iz historije umjetnosti nam govori: da bi se uveo stvarni, relevantni novitet, prethodno se mora usvojiti, razumjeti i poštovati kontinuitet. A u kontekstu bosanskohercegovačke kulture, Pozorišne/kazališne igre u Jajcu predstavljaju jedan od najtrajnijih i najdragocjenijih kontinuiteta koje uopšte imamo.

Onaj ko nastupa s pozicije radikalnog noviteta, a ne poznaje narav i težinu tog kontinuiteta, riskira da umjesto estetske reforme ponudi tek proceduralni nesporazum. Tako se glavni i najuočljiviji novitet ovogodišnjih Igara nije dogodio u sferi teatarske forme, već u festivalskom bontonu – postajući presedan bez paralela u višedecenijskoj istoriji festivala.

Prvi put od osnivanja Igara, selektor nije bio prisutan na okruglim stolovima nakon izvedenih predstava. Okrugli sto u Jajcu nije protokolarni ukras; to je historijska platforma susreta na kojoj se selekcijski koncept brani pred kolegama, kritikom i publikom. Ostaviti publiku i ansamble usamljene u sali, prepuštene samostalnom preživanju teških i zamornih predstava fokusiranih na traumu – bez prisustva selektora koji bi ponudio argumentirani kontekst i povezao izabrana ostvarenja – predstavlja novitet koji se direktno sudara sa smislom samog festivala. Ako novitet podrazumijeva izostanak autora selekcije sa mjesta rasprave, onda se ne radi o novoj estetici, već o nerazumijevanju tradicije na kojoj Jajce decenijama počiva.

Noviteti u žiriranju

Ako je selektor uspostavio presedan odsustvom sa okruglih stolova, stručni žiri kojeg su sačinjavali Mirza Ćatibušić, Nataša Gvozdenović i Anita Milićević, u samoj se završnici festivala pobrinuo da proceduralni noviteti dobiju svoj puni epilog. Vrednovanje predstava i dodjela nagrada ove su godine ponudili primjere radikalnog odstupanja od bazičnih standarda teatarske struke.

Prvi i najozbiljniji novitet jeste činjenica da su, prvi put u historiji Pozorišnih/kazališnih igara u Jajcu, odluke žirija objavljene bez pojedinačnih, pismenih i stručno utemeljenih obrazloženja za svaku dodijeljenu nagradu. U historiji festivalske prakse, pismeno obrazloženje nije formalnost; ono je ključni dokument struke koji precizno definiše estetske i zanatske razloge zbog kojih je određena glumačka, režijska ili dramaturška izvedba proglašena najboljom. Umjesto analitičkog pokrića za donesene odluke, ponuđen je tek prigodni tekstualni kolaž od par pasusa, sastavljen od opštih mjesta i festivalskih floskula. Kada žiri ne ponudi pismeno obrazloženje za svoje odluke, ostaje otvoren ogroman prostor za sumnju da stvarni, zanatski argumenti za dodijeljene nagrade zapravo nisu ni postojali.

Na to se nadovezala i odluka o izmišljanju novih, vanrednih specijalnih nagrada mimo zvaničnog protokola i festivalskog pravilnika. Zaista ima festivala na kojima je to uobičajena praksa, ali Igre u Jajcu do sada nisu bile jedan od njih.

Već spomenuti bazični teatarski bonton, kao i pravila žiriranja, nalažu da članovi žirija drže strogu distancu, šute i posmatraju predstave do završnog vijećanja. Međutim, u Jajcu smo mogli svjedočiti članu žirija koji je na okruglim stolovima redovno uzimao riječ, uglavnom apologetski govoreći u prilog selekciji. Ovakvo ponašanje ne samo da narušava protokol već otvara niz suštinskih problema: član žirija time vrši javni pritisak na kolege i suflira publici kako bi trebala čitati predstave, direktno napušta ulogu nepristrasnog sudije preuzimajući ulogu portparola selekcije, te u konačnici kompromituje legitimitet svih odluka koje će taj žiri donijeti. Imati člana žirija koji javno brani selekciju prije nego što je festival uopšte završen i prije nego što je donijeta odluka o nagradama, predstavlja presedan koji dovodi u pitanje objektivnost i sam smisao žiriranja.

Kada se podvuče crta pod ovogodišnje Pozorišne/kazališne igre u Jajcu, ostaje velika šteta što nismo bili u prilici vidjeti šta su stvarni, puni scenski kapaciteti i umjetnički dometi naših profesionalnih pozorišnih kuća. Međutim, pozorište je velika, moćna i plemenita umjetnost upravo po tome što nepogrešivo precizno govori i onda kada je promašeno. Njegova priroda je takva da poput lakmus papira, ukazuje na realno stanje u društvu, a u ovom slučaju, na stanje u pozorišnom životu Bosne i Hercegovine. Ovogodišnje Igre u Jajcu su, nažalost, poslužile kao dijagnoza sistema u kojem se umjesto stručnosti, kontinuiteta i bazičnog bontona biraju estetske prečice i vanproceduralni manevri.

Ispod teksta slijedi obrazloženje žirija i spisak nagrađenih.

OPŠTE OBRAZLOŽENJE ODLUKA STRUČNOG ŽIRIJA

Rijetko koja selekcija danas pokušava da odgovori na pitanje šta kazalište jeste — ova kao da uporno pita šta ono još može da postane. Predstave koje smo gledali govore različitim jezicima, neke gotovo šapatom, druge kroz raskošnu formalnu razigranost, treće razgrađuju samu ideju scenskog pripovijedanja, ali ih povezuje jedna vrsta umjetničke radoznalosti koja odbija da se zadovolji gotovim odgovorima.

Iznenađuje koliko se mnoge od njih vraćaju sjećanju, ne da bi ga učvrstile, nego da bi pokazale koliko je ono krhko, podložno preispitivanju i zaboravu. Nasilje se takođe pojavljuje iznova, ali ne kao spektakl niti kao tema koja traži moralni zaključak. Ono je prisutno u jeziku, u tijelu, u tišinama između prizora, kao sila koja oblikuje i pojedinca i zajednicu dugo nakon što se čin nasilja završio, dok se istovremeno otvara mogućnost da se život u ljubavi misli ne kao prolazni ideal, već kao nešto što je moguće ostvariti i što može trajati.

Možda je upravo zato najprecizniji utisak ove selekcije njena spremnost na istraživanje. Ovo su predstave koje ne nude udobnost prepoznatljivih obrazaca, one rizikuju, menjaju pravila sopstvene igre i od publike traže istu onu otvorenost koju pokazuju njihovi autori. U tom povjerenju, prije svega prema procesu, nalazi se energija festivala koji teatar vidi kao živu praksu, a ne kao potvrdu već poznatih estetskih izvjesnosti.

ODLUKE STRUČNOG ŽIRIJA

Najbolja predstava u cjelini: Tebe ljubi duša moja – Kamerni teatar 55 Sarajevo

Režija: Haris Pašović (Tebe ljubi duša moja – Kamerni teatar 55 Sarajevo)

Dramski tekst: Adnan Lugonić (Gradonačelnik ili Ovo je predstava o Mujagi Komadini – Narodno pozorište Mostar)

Dramaturgija: Vedran Fajković (Tebe ljubi duša moja – Kamerni teatar 55 Sarajevo)

Glumačka ostvarenja: Džana Pinjo (Moje pozorište Sarajevo) Izudin Bajrović (Narodno pozorište Mostar) Gordana Boban (Kamerni teatar 55 Sarajevo) Vanesa Glođo (Kamerni teatar 55 Sarajevo) Dana Poletan (Narodno pozorište Republike Srpske Banja Luka)

Najbolji mladi glumac / mlada glumica: Alen Konjicija (Kamerni teatar 55 Sarajevo)

Scenografija: Adisa Vatreš Selimović (Za život cijeli – SARTR Sarajevo)

Kostimografija: Armin Ćosić (Tri boje cvekle – SARTR Sarajevo)

Muzika: Irena Popović Dragović (Tri boje cvekle – SARTR Sarajevo)

SPECIJALNE NAGRADE STRUČNOG ŽIRIJA

Specijalna nagrada za svjetlosni dizajn: Nedim Pejdah – za dizajn svjetla u predstavi Za život cijeli (SARTR Sarajevo)

Specijalna nagrada za orkestralno vođenje: Fuad Šetić – za maestralno orkestralno vođenje u predstavi Tri boje cvekle (SARTR Sarajevo)

Specijalna nagrada za režijski koncept i adaptaciju: Tara Manić – za inovativan pristup literarnom predlošku i redateljski koncept u predstavi Smrtni ishod atletskih povreda (Moje pozorište Sarajevo)

ODLUKA ŽIRIJA PUBLIKE

Najbolja predstava: Tebe ljubi duša moja – Kamerni teatar 55 Sarajevo