(Pre)živjeti smrt kao svoju sadašnjost

(O predstavi „Sve se nekako preživi osim smrti“ (tekst Ljubica Ostojić; režija Dino Mustafić)

Na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu, unazad skoro dvije godine, na redovnom repertoaru, publika je imala priliku gledati izvedbu predstave Sve se nekako preživi, osim smrti Ljubice Ostojić a u režiji Dine Mustafića. Nakon niza izuzetno uspješnih teatarskih ostvarenja poput predstava Helverova noć, Divlje meso, Zid i predstava Sve se nekako preživi, osim smrti potvrdila je svoj kvalitet na „16. festivalu bh. drame Zenica – Sarajevo 2017“ gdje je osvojila 6 nagrada, na festivalu „Susreti pozorišta/kazališta BiH u Brčko distriktu“ a izvođena je na 37. Pozorišnim/kazališnim igrama Bosne i Hercegovine u Jajcu i u Crnogorskom narodnom pozorištu u Podgorici.
Ljubica Ostojić je na predstavi radila i kao dramaturg, scenografiju potpisuje Mirna Ler, kostime Lejla Hodžić a muziku je radio Damir Imamović. Pored toga, u predstavi možemo vidjeti dijelove iz dokumentarca Saraj’vo Mustafe Mustafića a glumački ansambl, skupa sa horom Narodnog pozorišta čine: Кaća Dorić, Izudin Bajrović, Aleksandar Seksan, Emina Muftić, Dina Mušanović, Amila Terzimehić, Vedran Đekić i Ejla Bavčić-Tarakčija.
U središtu dramske priče je život i sudbina jedne porodice u Sarajevu. Pozornica podrazumijeva predstavljeni prostor grada Sarajeva što sugerišu i songovi kojima se, ujedno, jedna scena mijenja drugom. U maniru Fon Trirovog Dogvila na podu je tlocrt stana, na sceni su tek jedan ormar, stolica i sto, te se do kraja predstave insistira upravo na minimalističkoj scenografiji. Zanimljiv dio scenskog aparata čine i jastuci crvene boje koji se pojavljuju u svakoj sceni, nekada zaista kao jastuci na kojima se samo spava, dok ponekad služe kao kreveti ili kao platno za fotografije i video snimke.
Predstava počinje kolektivnom interpretacijom sevdalinke Saraj’vo i dijelovima istoimenog dokumentarca Mustafe Mustafića. Stihovi „Sarajevo, podno Trebevića/U tebi je sinje more priča/U tebi je raznog svijeta bilo/Svako svoga traga ostavio“/- sugerišu tematsku zaokupljenost predstave gradom podno Trebevića koja će se ponavljati tokom predstave u obliku različitih pjesama posvećenih tom gradu. Nakon ovakvog uvoda, u atmosferu predstave nas uvodi replika Umoran sam., koju izgovara Emin (Izudin Bajrović) svojoj supruzi Emiliji (Ejla Bavčić-Tarakčija). U nastavku publika doznaje ponešto o razlozima njegovog umora i motivima za njeno sveprisutno nezadovoljstvo i tugu. Dakle, predstava nas na samom početku upoznaje sa bračnim parom čiji se sukobi tiču života u porodici za koji svaki od njih smatra da je pogrešan i nedovoljan. Na taj način se u predstavi konstituiše atmosfera melanholije koju izaziva život u Sarajevu u jednoj porodici. Sve se nekako preživi, osim smrti gradira takvu atmosferu izvođenjem na scenu još više likova, članova iste porodice a koji takođe imaju ponešto reći o svom životu i željama. Tako se priči o umoru pridružuju Una (Amila Terzimehić) i Ena (Dina Mušanović), bliznakinje koje nastavljaju prikazivati atmosferu sukobljenih strana što su je započeli roditelji.
Una je fakultetski obrazovana djevojka koja predstavlja onaj dio sarajevske (i bosansko – hercegovačke) omladine koji očajnički želi vani jer je grad premali za one „bez štele“. Enu, pak, muče problemi ljubavne naravi jer se zabavlja sa Alijem (Vedran Đekić), momkom sa Кosova. U odnosima između dvije sestre se, izgovaranjem poetski klišeiziranih replika što se direktno referišu na osujećenost životom u Sarajevu danas, pojačava slika grada, iz kojeg mladi sve češće odlaze dalje.
Govoreći o tome, nivo identifikacije sa likovima u predstavi je izrazito visok a teme koje ona otvara još uvijek su prisutne i u stvarnosti koju živimo. Metastazi umora doprinosi uvođenje sve više likova, Emilijine dementne majke (Кaća Dorić), ratnog vojnog invalida Edina (Aleksandar Seksan) i Albanca Alija. Svi oni se nalaze u istoj egzistencijalnoj poziciji i svima je Sarajevo ponešto dalo i(li) oduzelo u životu. Emilijina majka je Beograđanka koja pamti srećnija vremena u tom gradu, žena koja čeka supruga koji je odavno umro, i na sve gleda sa osmijehom. Ona ima svoju ličnu dramu i u skladu sa tim je i prezentuje publici, kao što je imaju i ostali likovi jer je njen smijeh posljedica bolesti a trenuci u kojima se slomi otkrivaju kako je i ona samo još jedan umorni lik u ovoj odiseji kroz Sarajevo.
Zanimljiv je način na koji se njen lik u priči i prilikom izvedbe izdvaja kao ključni u povezivanju osjećaja tuge i sreće, infantilnosti i dosadne zrelosti, života i smrti, na kraju. Egzistencijalna situacija u kojoj se nalaze svi likovi utemeljena je na ovim opozicijama i, u skladu s tim, napetost kao jedan od osnova dramske radnje se postiže upravo varijacijama na njihovu temu. Susret prošlosti i sadašnjosti, emocija i apatije naglašen je i veoma čestom upotrebom crvenih jastuka, simboličkog mjesta ovog komada, koji su publici otvoreni za interpertiranje. Na njima se prikazuju fotografije neba, behara, prazne, crne rupe koje idu uz isječke na platnu iz života nekadašnjeg i sadašnjeg Sarajeva. Perje iz jastuka koje obasipa scenu funkcioniše i kao njihov stvarni sadržaj ali i kao široko shvaćen simbol spaljene Vijećnice, knjiga i svih propalih generacija.
Edin, ratni vojni invalid, etiketiran na taj način kao što su svi likovi obilježeni nekim svojim sudbinama, iznova odlazi i dolazi sa protesta, iza sebe ima porodicu koja ne živi sa njim a njegova iskustva i život se dijele na prije i poslije rata. Život bosanskohercegovačke porodice nakon rata i u vrijeme tranzicije nije ništa novo kad su u pitanju teme kojima se bave pozorišne predstave (i ne samo one) ali je uvijek zanimljivo vidjeti na koji se način i u skladu sa kojom logikom se ona predstavlja.
Drugi dio predstave prikazuje Uninu pripremu za odlazak u London, Eninu udaju za muškarca koji je druge nacionalnosti i nekoliko scena smrti. Suprotstavljajući prošlost koja je pretvorena u sjećanja ili delirijumsko stanje svijesti i sadašnjost u neredu gledaoci se susreću sa Edinovim samoubistvom, odlaskom Emilijine majke u atmosferi kojoj je smrt prikladna i dobrodošla s obzirom na apsurd stvarnosti koju živimo. Govoreći o tome, Ljubica Ostojić tvrdi kako je njen tekst nastao nakon čitanja vijesti o Međunarodnom danu borbe jastucima, i da je njim pokušala ukazati na prisustvo apsurda kao stanja svijeta danas.
U rediteljskom smislu, komad je dobro zamišljen, bez pretjeranog eksperimentisanja što ostavlja utisak koherentne cjeline. Sve se nekako preživi, osim smrti ne odiše uzvišenim patosom niti računa na senzacionalizam. Svijet živih i umornih se miješa sa svijetom umrlih za koje još ne znamo da li su se „odmorili“ i „spasili“ a sama smrt se prevazilazi poezijom Vislave Šimborske i muzikom. Dogvilovska scena je prikaz prividnih granica koje se vrlo lako uspostavljaju ali i brzo urušavaju. Preferiram teatar koji pruža otpor svim pokušajima da se komercijalizira kroz„lakše i pitke komade”. Zanimaju me dramski tekstovi koji se daju postaviti u kritičkom odnosu prema društvenim temama. Vidjeti vlastiti nakazni odraz u vremenu u kojem živimo, nije nimalo jednostavan scenski zadatak. Dramski tekst Ljubice Ostojić nudi mogućnost za otvoreno kazalište, nešto novo i rubno, istraživačko u propitivanju scenske forme i izraza, reći će reditelj i time potvrditi ono što je bila, najšire shvaćeno, ideja ovog komada.
Sarajevo nipošto nije čvrst okvir cjeline koja je zagledana samo u sebe jer da je tako, ovaj komad ne bi imao potencijal za moguće interpretacije koje prelaze margine tog okvira, čineći Mustafićevu predstavu ličnim jednako koliko i univerzalnim simbolom života i dodijeljene mu stvarnosti.

Ivana Golijanin