Rafalna paljba vulgarnosti umjesto precizne igre: „Šine“ u Jajcu kao promašeni kamerni eksperiment

Gostovanje Narodnog pozorišta Republike Srpske iz Banje Luke na 45. Pozorišnim/kazališnim igrama u Jajcu sa predstavom „Šine“, u režiji Milana Neškovića, donijelo je na scenu tekst Milene Marković koji se bavi anatomijom generacijskog nasilja. Kroz niz dramskih „stanica“, predložak prati grupu likova kroz tri ključna vremenska perioda: predratni period, same ratne sukobe i postratno društveno rasulo. Ipak, riječ je o tekstu koji, umjesto dubinske analize, sudbine likova samo linearno određuje destrukcijom, ostavljajući utisak da im se u životu ništa izvan tog kruga agresije nije ni dogodilo. Kada se takav, materijal postavi na scenu bez jasnog estetskog ključa, rezultat je uglavnom ono što je publika u Jajcu i vidjela – scenski nesporazum s prostorom i glumačkim sredstvima.

Rediteljski koncept Milana Neškovića odlučio se za kamernu formu, gdje publika sjedi na samoj sceni, dok su stanice priče međusobno odijeljene songovima, kojima predstava i počinje. Odluka o uvođenju kamerne igre u teoriji bi trebala podrazumijevati uspostavljanje bolne scenske intimnosti. Blizina gledalaca od glumca zahtijeva „sitan vez“ – mikroskopski precizno građenje unutrašnjih stanja, kontrolisane emotivne raspone i suptilne promjene u odnosima koje publika iz neposredne blizine može jasno pročitati.

Nažalost, u banjalučkoj postavci dogodilo se upravo suprotno. Umjesto unutrašnje napetosti, gledalište je zapljusnuto razuzdanom, spoljašnjom i estradno vulgarizovanom glumačkom igrom. Blizina publike nije iskorištena za nijansiranje likova, već je pretvorena u poligon za neartikulisanu viku, ciku i na trenutke opštu galamu. Glumačka rješenja su često predimenzionirana i gruba.

Ova glumačka neusklađenost sa formatom dodatno je potencirana problematičnim, prenaseljenim scenskim aranžmanom. U podjeli se nalazi veliki broj izvođača, ali dobar dio njih djeluje kao da je tu isključivo iz formalnih razloga, bez ikakve dramaturške opravdanosti. Tako, na primjer, dvije glumice (izuzev učešća u songovima) gotovo sve vrijeme trajanja predstave pasivno presjede na sceni, tretirane kao puki elementi scenografije koji tek mehanički čekaju svoj trenutak da sudjeluju u songovima ili da konačno dođe i njihova scena u kojoj će biti žrtve nasilja. Sličan problem nudi i prisustvo glumaca koji muziciraju: umjesto da budu organski dio scenske radnje, oni ostaju tek zbunjeni posmatrači zbivanja. U skučenom, improvizovanom prostoru kamerne scene, ovakva nefunkcionalna prisutnost ne pridonosi atmosferi, već unosi ozbiljnu estetsku pometnju i dezorijentiše gledaoca.

Segment koji treba naročito spomenuti jeste tretman jezika. Predložak jeste sirov, ali u ovoj inscenaciji on gubi bilo kakvu scensku oštricu i svodi se na ekstremno vulgaran repertoar psovki. Gotovo da se ne dogodi razmjena dvije replike a da nisu opterećene psovačkim aparatom. Paradoksalno, ova rafalna paljba vulgarnosti postigla je kontraefekt: ako je namjera bila progovoriti o tome koliko je jezik sam po sebi nasilan, ovoliko jeftino forsiranje prostaštva zapravo je amputiralo i obezvrijedilo svaku stvarnu brutalnost na sceni. Nasilje je prestalo biti ozbiljan dramski problem i postalo je banalni scenski ukras.

U konačnici, ostaje potpuno nejasno šta je pozorište, a i sama publika, dobilo ovakvom scenskom postavkom, osim što su gledaoci fizički trpjeli neudobnost improvizovanog gledališta na sceni. Umjesto da kroz tri epohe pratimo čiste, jasne i bolne razvojne linije likova, dobili smo predstavu koju je reditelj, stiče se utisak, u nekom trenutku jednostavno prepustio samim glumcima da je stihijski dovrše. „Šine“ Narodnog pozorišta RS tako ostaju upečatljiv primjer kako se energija ansambla može potpuno utopiti u galami i vulgarnosti, promašivši pritom sve bazične zakonitosti kamerne scene.

Kemal Bašić