Pawel Pawlikowski: Fatherland – Umjetnici između sebe i društvenog vremena

Piše: Luka Bošković

Ovogodišnji Sarajevo Film Festival otvoren je filmom Paweła Pavlikovskog Očevina (eng. Fatherland) čiji scenario su napisali Paweł i Hendrik Handloegten. Film o poslijeratnoj Njemačkoj, odnosno biografski film o životu njemačkog Nobelovca, autora Doktora Fausta, i njegove djece se odlično uklapa u sve naše pokušaje da shvatimo naše sopstveno poslijeratno društvo.

Djelo o putovanju Thomasa Manna (Hansa Zischlera) sa svojom kćerkom Erikom Mann (Sandra Hüller) iz Frankfurta (Zapadna Njemačka) u Weimar (Istočna Njemačka) ne traje duže od 90 minuta. U kratkom vremenu se ne može historija prikazati u svojoj cjelosti koliko ona postaje materija prikazivanja razjedinjenosti jedne porodice – porodice Mann, a time u široj slici i Njemačke, pa i šire, Europe. Frankfurt je rodno mjesto Goethea, najpoznatijeg njemačkog pisca i autora Fausta, a Weimar je grad u kojem je Goethe proveo većinu života i u kojem je, na kraju,  umro. Weimar je također asocijacija za međuratnu Njemačku. Weimarska Republika, termin koji je koristio Hitler i koji su historičari kasnije prihvatili za taj period. Mnogo historije je isprepleteno u kadrovima filma i radnje o porodici Mann.

Izbor Njemačke za prikazivanje poslijeratnog razjedinjenog društva je zanimljiv izbor jer njemačko društvo u tom kontekstu je društvo koje ne može tražiti bilo kakvu empatiju, empatija publike je usmjerena prema Nobelovcu i njegovoj djeci koju publika vjerovatno tek sad putem ovog filma upoznaje. Prokletstvo historijskog pamćenja je zaboravljanje da su svi “veliki ljudi” imali živote i porodice. Nisu bili samo ukrasi društva ni “otjelovljenje duha vremena”. Odsustvo Klausa Manna (August Diehl) se osjeti tokom čitavog filma, pogotovo poslije duge scene na početku kad sa sestrom Erikom razgovara kao da su nekadašnji ljubavnici. Njihova bliskost je uspostavljena, kao i njihova odbojnost prema svemu što je Njemačka postala 30ih godina dvadesetog stoljeća.

Koliko se ličnom dramom prikazuju problemi društva, jasno je u sceni prije nego li Erika ošamari svog bivšeg muža (i bratovog ljubavnika), glumca Gustafa Gründgensa (Joachim Meyerhoff). Knjiga njenog brata Mefisto je bila zabranjena u Zapadnoj Njemačkoj jer ne sakriva činjenicu da prikazuje stvarnog glumca (Gründgensa) koji je prodao svoju dušu nacističkom režimu. Gustaf neuspješno pokušava obnoviti odnose s Erikom, a da je uopšte došlo do tog trenutka, on je morao već biti rehabilitiran i svoj besmrtni opurtunizam pravda navodnim iskupljenjem provedenim u sovjetskim kampovima.

Obično se Njemačka uzima kao najbolji primjer društva koje je uspješno razriješilo odnose sa svojim fašizmom. Kasnije u Istočnoj Njemačkoj, Thomas Mann saznaje da Sovjeti koriste nekadašnji koncentracijski logor Buchenwald za držanje političkih zatvorenika. U ovim veoma kratkim scenama, publici je otkriveno koliko zapravo historije ne zna, odnosno koliko se historija zaboravlja. Ne mora se sve učiti u školama, ponešto se može naučiti i pomoću filmova (ali ne svakih).

Razjedinjena Njemačka je služila i Amerikancima i Rusima tokom Hladnog rata da prikazuju kako je ideologija koju oni zastupaju ta koja je uspješno popravila njemačko društvo. U Očevini su prikazana licemjerja obje strane, po čemu se može reći da je film europski u onoj svojoj biti u kojoj traži europski način da se suoči sa dvadesetim stoljećem.

U Frankfurtu otac i kćerka Mann se susreću s agentom skoro osnovane CIAe, a u Weimaru sa Tiulpanovom koji je bio čelnik propagande Sovjetske vojne administracije u Njemačkoj. Kad su sami u autu, prvo poslušaju radio stanicu američke Njemačke, pa je Nobelovac prebaci na radio stanicu ruske Njemačke. Na kraju ugasi radio i on i njegova kćerka u tišini se voze do svog odredišta. Simbolično gašenje buke i jedne i druge imperijalne sile koja više vodi računa o svojim interesima umjesto o društvu kojem je očajno potrebna obnova. Svakom umjetniku teško pada naivno vjerovanje Thomasa Manna da će svojim ugledom i govorima doprinijeti stvaranju “dobre Njemačke”, ali nadu u umjetnost vraća kraj filma kad kćerka i otac prekinu svoje putovanje da slušaju Bacha sviranom na oštećenim orguljama u razrušenoj crkvi. Bach, najdraži kompozitor pokojnog brata i sina.

Gledanje filma je zbog streaming servisa postao individualni čin gdje čak i kolektivno gledanje filmova u kinima ili na festivalima ostane kao skupina individualnih gledanja u istom,  zajedničkom prostoru. Lijepo je vidjeti film koji u 2026. godini uspijeva u sebe uklopiti čin kolektivnog gledanja filma.

U jednoj sceni tokom hotelske zabave u Frankfurtu, Erika razgovara sa jednom novinarkom i navodi sarkastične opaske o tome kako je njemačko društvo sa zabave krema Njemačke, njena budućnost. Kadar, a pogotovo na platnu postavljenom visoko iznad publike u otvorenom kinu, ostvaruje efekat da Erika promatra publiku filma, a ne samo zapadne Nijemce kako plešu na zabavi. Njeno unutarfilmsko razočarenje elitom njemačkog društva tjera publiku da propituje sopstvenu ulogu u svom društvu, pogotovo na festivalskim prikazivanjima ovog filma u kojem publiku obično čine elita, poluelita, pseudoelita, oni koji žele biti elita i slični. Ova scena pokazuje da se ipak snimaju filmovi koji nisu namijenjeni konzumerizmu streaming servisa, nego da još uvijek postoje filmski radnici koji su svjesni činjenice da je gledanje nekog filma društveni čin. Pitanje je samo da li opstaje publika koja je svjesna toga, da li postoji publika koja nije pasivna nego koja sebi može postaviti pitanje “Da li se usuđujem biti budućnost?” i koja će odmah sebe pitati “Da li ovakav/a vrijedim biti budućnost?”.