Uvod o konzervaciji djela Bogdana Bogdanovića

Piše: Maida Garić

Uvod o konzervaciji djela Bogdana Bogdanovića

Graditeljska djela Bogdana Bogdanovića već su obilježile takozvane konzervatorske i restauratorske intervencije veoma udaljene profinjenijim praksama očuvanja. Nije teško pogriješiti kada se požuri sa sanacijom uništenog uz iluziju da svako parče spomenika treba što prije da se vrati tamo gdje je bilo, cjelini ispranoj hladnoćom novog i novijeg, koju u stvarnosti, djelo kao djelo, nikad nije ni imalo. Konzervacija razorenih spomenika ove kategorije zahtjevan je zadatak što traži temeljitost i posvećenost. Zagonetka je uveliko teža jer autor za života razmišlja njihovo postojanje, kroz vrijeme im prišiva nova značenja i piše o njima iznova. Priđemo li im vrlo blizu, a ne uzmemo u obzir golem folder dostupnih knjiga, intervjua, drugih mu spomenika, druga mu pisana i likovna djela, ostalo bi nam samo neugodno se ogledati u nedostojnim stavovima. Za početak i za istinu potreban je sažetak stvaralačko-filozofijskog kruga i to tako da se napisano svede na načela neprekršivog u konzervaciji zdanja takvog širokog i jezgrovitog autora, koji prirodno usmjerava svojih spomenika najispravnije očuvanje. Radi rijetkosti razrade sistema ideja, to nije ni tako sitan poduhvat jer je posebnost zamisli i izvedbi višestruka. Zato su stavovi o konzervaciji ovakvih umjetničkih zdanja skoro sasvim ekstremni.

Ovdje će biti pomenuti spomenici koje je Bogdanović sagradio u BiH, uz koju crticu o Cvijetu nade. Ako i izuzmemo polovične intervente na Bogdanovićevim zdanjima, među konzervatorskim poduhvatima na naslijeđu ovog podneblja nedostaje uzorne prakse. Uspješni interventi su u manjini, većinom određeni sretnim okolnostima pronicljivog i obaviještenog odgovornog lica uz angažman savjesnog konzervatora. Tamo gdje je rat razorio i zameo blago kulture, domaće neznanje i lijenost su, srećom ne uvijek i svuda, zatrli ono već dotrajalo. Vrijeme ipak najslabije laže pa je stanje tih osjetljivih, ali dugotrajnih stvari sasvim dovoljno razumljivo. Svakako je prvi korak naučiti prepoznati splet vrijednosti i u njima umjeti prozreti šta je to što zaista može da pridrži spomenik sa prave strane, što mora da se izvede u savremenoj nepovoljnoj klimi za naslijeđe.

Razumljivo je i da se hrli u obnove, čovjek kad je povezan sa svojim gradom kao sa nekim dragim bićem i ne želi da ono u nečemu iole oskudijeva. Potrebno je osvijestiti i nekako podvući važnost zaštite u odnosu na željene obnove, posebno u slučaju Partizanskog groblja u Mostaru i nekropole Garavice, a još nije prekasno ni za nekropolu Smrike kod Travnika. Trend današnje memorijalne gradnje bez umjetničkih vrijednosti i karaktera, dozreo za prekrajanja i obustave, sušta je suprotnost davno domišljenoj staroj spomeničkoj originalnosti.

Ipak, obazrivosti u očuvanju ovih zdanja ne smije da manjka, koliko god dobronamjerno ciljali na popravak. To su okamenjeni mali gradovi-poruke, u Bogdanovićevom slučaju anti-spomeničke poruke, pa tako raskoš kreativnosti i kvalitet izvedbe diktiraju i rješenja i žestok oprez jer su propusti u kritičkoj misli odgovornog lica neke vrste nedosljednih prečica, a razumije se ne bi im se smjelo pribjegavati. Nesigurni su to kraći putevi kojima se krene uzimajući za cilj brza i lakša rješenja-senzacije. Nazvat ćemo ih zamke.

Zamka površnosti i pojednostavljivanja je među prvima. Najlakše i najbrže je ta zdanja nazvati spomenicima od kamena ili betona, kad tamo na hiljade i hiljade razumnih riječi o svemu što se toga ticalo i još uvijek tiče. Nedopustiv je odnos kao prema svakidašnjoj stvari koja ne začudjuje. Kroz urbanologiju Bogdanović piše o gradu kao čovjeku sa osjećajima i sjećanjima, a o spomeniku kao zadnjoj riječi minulih vremena, o spomenicima kao riječima koje nam ukazuju nešto iz jezika grada i vremena.

Zamahnuo je tako da mu je uspjelo prevazići prostorne i vremenske granice nacionalnog. Šifre u ovim mirnim promatračima prolaznog, bogato su vitalne i solidarne. Te riječi iscrtane, ispisane, izgrađene obavezuju da ih se tako odgovorno, kako su nastajale, i čuva i pazi. To su Bogdanovićeve linije ucrtane u gradove, iscrtane su to i izgrađene uspomene. Oštećenje se uklapa kao dobro konzerviran i zarastao, a pričljiv ožiljak koji ne ometa jedinstvo priče, doprinosi da ona ne bude odvojena od realnosti. Čini se da su njegovi spomenici, ipak, oduvijek mnogo manje u prošlosti, jer nada ne ide unazad, nada i nije za prošlost. Imaju značenja odvojena od konteksta u kojem su nastajala i to ih čini univerzalnim i čudesnim. Greške u očuvanju dešavaju se zbog neupućenosti u lik i graditeljsko i pisano djelo autora. Zašto bi neko ko cijelog života pažljivo bira i prebire riječi, nazive, naslove, simbole i metafore, upotrijebio za neživu i krutu tvar kontekst smrti. Za oštećenja kaže da su slatka smrt spomenika, a i to kroz viziju o materijalu kao nositelju ideje, a sviješću o tome da vrijednost i značenje nije samo u njemu. Kaže smrt jer je sa oštećenjem nastala neka promjena, sa razumijevanjem da se ne može vratiti stanje od prije, da je spomenik neminovno poprimio drugačiji oblik i da od sada traje drugačije. Gradio je zdanja kao podsjećanja na smrt i zlo života, na granice dobra i zla, pa i oštećenja mu dođu kao dodatak spomeničkim riječima o, kako kaže, nadhistorijskoj sudbini čovjeka. Potrebno je sakupiti ono krucijalno u riječi da bi se podvuklo neprekršivo u očuvanju takvih ideja.
Slika 3
Zamka željenih naprasnih obnova je također u prvim redovima, a razlog joj je, čini se, domaće stanje svijesti gdje je riječ obnova duboko odjeknula i smjestila se, podrazumijevana bez pažljivijeg propitivanja. Tu je u pitanju zamisao da se neki objekat, razumije se tek navodno, vrati u stanje kao što je bilo nekad, kao da ono što mu je bilo od nastanka do danas, nikad nije ni bilo. Donekle je jasna ta potreba kontriranja destrukciji koječega oko nas, a sve iskorištavajući i razarajući naslijeđe kroz obnove kao pokrića za jeftina, nasilna i nestudiozna rješenja prebrižnih baštinika. Nema istinskog očuvanja upravo radi isprazne polarizacije novog naspram starog ili novog naspram oštećenog, novo i obnovljeno je bolje, neka sve zabljesne, neka je sve senzacija, pa i staro neka blješti ili neka se ruši, zavisi od kojekakvih interesa. Za istinskog obnavljanja su razorene kuće i stambeni kompleksi, škole, putevi i ostale svakidašnje stvari ali i tu fali ukusa. Put i rješenje je svakako i demistifikovati princip obnove da nešto bude kao nekad, osvijestiti da je to nekad efemerno, netrajno i više ga nije moguće ostvariti niti zadržati. Obnova spomenika je pogrešan rezultat nemislećeg odgovornog lica i spada u falsifikate, čak i nije u domenu očuvanja i restauracije. Potrebno je prekinuti dominantne obrasce nesavjesnih rušilačkih principa i nazivati ih pravim imenom. Nije moguće standardizovati rješenja jer problemi samo prividno izgledaju jednako. Svako je djelo kompleksno u svom historijskom i estetskom aspektu uz pitanje stanja u kojem ga zatičemo u sadašnjosti. Za tretiranje zdanja višestrukih vrijednosti potrebno prići sa istančanijim osjećajima, profinjenošću i stilom. Nema estetskog jedinstva Bogdanovićevim spomenicima bez aure mjesta koja nije u materijalnom, pa treba da se povede računa o kompletnom jedinstvu slika tih kompleksa. Princip bi bio minimum intervenisanja na materijalu spomenika. Da oni, kao riječi, ne govore novom hladnoćom, nego da govore i o vremenu i o nevremenu jer tu je otvor za širenje svijesti i spoznaje. Vrijednost tih djela je i u tome što su neponovljiva, nema više tog čovjeka da ponovi sve što ide. Kaže se da takve vrijednosti čuvamo za buduće generacije, a kako su stale stvari, ne čuvamo ih ni za nas, iako, nikakva fotografija niti video ne mogu zamijeniti direktno iskustvo blizine umjetničkog djela ove kategorije. Poštujući kompleksnost zadatka konzervator sam ne bi smio djelovati radikalnije od vremena. Vrijeme je slijepo, čovjek je glup, pisat će V. Hugo, neki zaključak iz toga bio bi da smo to nešto dobro sačuvali ako se vrijeme lijepo vidi, a glupost ne vidi, i ako se, u slučaju potrebe, sa pameću i profinjenošću uspije ublažiti nečija tuđa nespretnost intervenisanja ili vandalizam. Zamka je i u angažmanu priučenih konzervatora, što je protokolarno transparentno i naizgled neupitno ali rijetko znači ispravan i savjestan pristup. Konzervacija i restauracija sve češće nužno i ne impliciraju neku vrstu “interventa” na blagu kulture. Stoga bi operacije kontrole i pojačanog opreza bile poželjne u svakoj intervenciji na ovakvim draguljima. Svaka faza intervencije hoće kritičnost i duboko utemeljeno opravdanje pa i za najsitniju promjenu. Sad kad je vrijeme dobro odmaklo i Bogdanović više nije među živima, glas koji se može čuti iz zapisane misli razuman je i najkorisniji savjetnik. Pisao je, kaže, da bi mogao da gradi i gradio da bi mogao da piše. Široke su to, a žive riječi potrebne konzervatorskom pristupu. Obavezuje nas njegova slojevitost u eseju, romanu, prozi, ne samo pojedinačno o spomenicima, nego je jasan cijeli filozofijski sistem o gradu-knjizi, toliko stane u njega, a i preliva. Kako takva neka riječ u spomeniku da kaže svoje, da se razumije, ako je ušutkamo. Držimo se za te ljudske riječi istinske nade. Kako kaže i sam autor, ipak je dužan vjerovati da glupost nije tako svemoguća.

Bogdanović učestvuje u odlučivanju povodom intervenata na jasenovačkom betonskom cvijetu. Kada je u pitanju bila patina betonskih ploha, autor staje na stranu vremenitosti, zahtijevajući da ona ostane netaknuta. Odmjerenost u pristupu pokazala se sasvim ispravnom. Odstranjeni su lišajevi i rastinje, manja oštećenja su plombirana ali vremenitost je ostala i nema se dojam sterilnog i novog, nego dobro očuvanog cvijeta. Zdanje za koje nakon dugogodišnjeg crtanja autor kaže kako se statički najednom crtež poklopio sa značenjem, ne bi smjelo, u ma kakvom interventu, ništa od toga da izgubi. Dodatak nekog predloženog maltera na latice je nedopustiv. Bio je Bogdanović samo za konzervaciju i devastiranih vukovarskih tornjeva i nekropole Smrike. Cijeli sistem filozofije postojanja nečeg takvog razrađen je uz konačno prihvatanje promjene na spomeniku bez rekonstrukcije. Treba misliti na to kako bi Bogdanović sada prihvatio nove promjene i odlučivao, a to samo preslišavajući ga kao čovjeka i kao umjetnika. Itekako je moguće učiniti čitljivim šifre iz te dopadljive jasnoće i nesvakidašnje temeljitosti vizije. Ne smiju se zanemariti ti silni spisi koji približavaju ideju autora na šta danas to da liči. Nisu umjetnici imali tu zaluđenost da djelo vječno ostaje novo, pa valjalo bi pomjeriti sve ograničenosti konzervatora koje djeluju suprotno. Kad je već to anticipirano narušavanje reda u životu i na spomeniku stalo vidljivo pred nas, kako razumjeti tako lake zaključke da se sve to treba poništiti nekom vrstom obnove, ušutkati i obrisati dokaze. Konzervacija je, uz sve ostalo, i stvar ukusa, samokritičnosti ličnosti i svekritičnosti zatečenih odgovornih lica. Ne smije biti odvojena ta vizualna cjelina od ideje umjetnika, pa se do kraja dosljedno čuva i dostojanstvo mjesta na kojem se gradilo. Ni u njegovoj okolici ništa nikad nije slučajnog oblika, ni nasip, ni puteljak, ni kaldrma. Zbog finih isklesanih detalja u kamenim blokovima nekropole Smrike za primjer, primjenjive su najprofinjenije konzervatorske prakse poput onih na djelima ranijih epoha.

Najbrže bismo morali stati u kraj skrnavljenju mostarskog spomenika, ali i nedostojnim interventima na tom čudesnom djelu. Kako je Partizansko groblje često oštećeno raznim napadima, morao bi opsesivno jačati osjećaj i smisao za zaštitničko djelovanje, uz razumijevanje etičnosti i osjetljivosti konzervacije. Treba s punom odgovornošću da se zauzme, da se čuje i vidi fine potrebe jednog takvog zdanja. Nije moguće detaljno govoriti dok se ne uhvatimo, jedan na jedan, sa nekim od ovih spomenika, ali neke se stvari razumiju i za ovakav početak. Jasno da je prvi cilj sa Partizanskim grobljem dovesti ga u fazu da se dalje ne masakrira i to tako da se u viziji ima konkretnu fizičku zaštitu, strateški pridruženu pratnju kako bi se apsolutno otklonila svaka mogućnost nasilja. Potrebno je sigurnosno konstruktivno obezbjeđenje bez kojeg bilo kakva zamišljena obnova, uostalom, ne bi mogla opstati ni preko jedne noći. Taj je potez prvi pa i najkompleksniji i u konzervatorskom je domenu jer pakuje zdanje i štiti ga od daljeg razaranja. Iako se stvar već dobro zapetljala i zakomplikovala, u pitanju je vrijedno umjetničko djelo i nije poželjno da se forsira obnoviteljski poduhvat po svaku cijenu i prije svega. Ne može se krenuti od čišćenja terena za primjer, a svaki dan ste u riziku da neko tu napravi neko novo zlo. Mi uspavani, teško prepoznajemo potrebu za preventivnim djelovanjem čak i kad nam je nešto dragocjeno. Zaludno je trošenje snage, vremena i drugih ulaganja bez stvarnih sigurnosnih mjera. Nakon uspostavljene funkcionalne zaštite, stvar bi već bila na nivou do kojeg inače nije stizala, pa bi tek tada zadovoljavajuće bilo primiti se ozbiljnog posla oslobađanja grada mrtvih. Nakon detaljne i studiozne dokumentacije stanja, interventi bi se dijelili po segmentima kompleksa, u faze dirigovane problematikom stanja svakog od elemenata. Generalna zaprljanost i zaparloženost, zakrčen drenažni sistem, te borba sa neugodnim mirisima raznih otpadnih voda, neki su od problema koji zahvataju cijeli kompleks. Kaldrma za primjer, funkcionalni je dio za koji bi se moralo smisleno upustiti u rekonstrukcije nedostajućih zona. Zadatak je to osjetljivije prirode jer bi oblutke trebalo ispravno odabrati, ni sitnije ni krupnije od zatečenih, nego nastaviti niz vibrantno kakav i jeste, da svi variraju veličinom ujednačeno u masi. Smrskane nadgrobne ploče najkompleksnije su konzervatorsko pitanje kompleksa jer veliki dio njih sada su samo ostaci. Moralo bi se dostojanstveno ispoštovati i to da one nose imena umrlih, uz to da su klesane ručno bez mašinskih intervencija. O tome se može odlučivati samo nakon detaljne dokumentacije i presjeka stanja, nažalost, smrskanih i manje smrskanih komada. Svaka rekonstrukcija zahtijevala bi postignuće elegancije obrade kakvo ima autentični kamen.

O pitanju velikih oštećenja zidina potrebno je studiozno odgovoriti kompatibilnim materijalima. Krečna veziva i malter sjajni su pomagači u takvim konstrukcijama, a samo se čine komplikovanijim rješenjem. Tamne dodatke betona na kosmičkim simbolima, pomoću kojih su kameni čunjevi vraćeni u jednoj od sanacija, trebalo je izbjeći upotrebom primjerenih krečnih maltera. I umjetnik je cjelinu svog djela pazio i podržavao detaljima, pa sve na tom mjestu ima svoj prijateljski odgovor u lutanju pogleda.

Osluškujući i gledajući, razgovarajući s prošlošću, kao leđima okrenut svemu kratkotrajnom, zaboravio sve lažno i prazno, pa dosegnuo daleko tačno onoliko da se i sad čini da je oduvijek i bio tamo negdje udaljeno ispred nas. Taj manir temeljitosti i odanosti istini kreativnog zadatka i sam je primjer za prigrliti. To njegovo je uvijek na granici skulpture, arhitekture, pa i land arta, ne da se strpati tako lako u postojeće okvire. Konzervacija je čuvati ih i od neumjesnih ambijentalnih intervenata. Ne treba ih zakloniti niti oskrnaviti nekim trapavim komšijskim dodatkom. To sve ne košta malo ali moguće je razbiti tako veliki zadatak na puno manjih. Već u prilasku tim djelima vidljiva je crtačka vizija jednog mislećeg čovjeka, osjeti se da slijedi niz nekih neobičnih, pogledu ugodnih, kamenu i betonu oduzetih suština i lijepih krivina. Vrijednost je originalnosti jer postavlja zadatak kao da kaže: vidi da se može, izvoli, osmisli sam svoje šifre. Važno je i kroz konzervaciju i restauraciju, detalj pomiriti sa cjelinom samo tako da nema ometajućih zona. Partizansko groblje kao ljubazna i raskošna grad-skulptura, visoka i krupna, čvrsto grli brdo nad Mostarom i motri. Nema gdje drugo da nikne niti da se pomjeri, a prijeti joj ko zna još kakvo uništenje. Kad to kaže, treba je dobro čuti i podebljati oprez, a o obnovi ne misliti. Kao najispravnije očuvanje i nameće se konsolidacija, nevidljivi način zaštite od dalje degradacije, a bez dodataka. Sve što je čovjek napravio, kao i on sam, nastane pa teži da nestane, degradira, troši se i opire, umara ga okolnost ukrućenosti u materijalu pa i u kontrolisanim uslovima. Spomenici stare, kao i ljudi. Autor je toga svjestan, a je li konzervator? Cilj je dovesti ih u fazu u kojoj slatko odumiru ali dostojanstveno i, koliko je moguće, skladno muzejski.