Žanr u zamci pamfleta: Nikolaidisov “Most na Drini”

PIŠE: Luka Bošković

“Mrtvi su, naravno, uvijek tu – naročito onda kad tu više nisu.”

Roman Most na Drini: Gotska priča Andreja Nikolaidisa u selekciji je za nagradu “Meša Selimović” koja se 2026. godine u Tuzli dodjeljuje za najbolji roman napisan u govornom području Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, i Srbije tokom prošle, 2025. godine. Selektor za Crnu Goru Aleksandar Radoman je ovaj roman izabrao za konkurenciju za ovogodišnju nagradu. U Crnoj Gori je izdavač Fokalizator, a u Bosni i Hercegovini Vrijeme.

…

Zahtjevno je književno obraditi stvarne ratne zločine jer djelo mora istovremeno poštivati umjetničke konvencije, historijsku istinu i činjenicu da se iza zločina nalaze stvarni ljudi koji su ili ubijeni ili su preživjeli sa svim posljedicama rata, genocida, silovanja i slično. Nikolaidis nije jedini koji je primijetio da gotički (ili horor) žanr sadrži konvencije adekvatne za tematiziranje mračne, tumorne i brutalne dijelove stvarnosti. Španski pisac Carlos Ruiz Zafón je za tematizaciju zločina španskih fašista i režima Francisca Franca izabrao gotički žanr za svoj serijal Groblje zaboravljenih knjiga i on je mnogo bolje (moglo bi se reći i umjesnije) ostvario taj cilj. U četiri knjige tog serijala ima čestih momenata brutalnosti, fizičkog mučenja (npr. scene iz zatvora za političke protivnike) i tako dalje, no oni nisu tu samo zarad ostvarivanja šoka ni sablažnjavanja zamišljene puritanske publike neko kulminacija jezovitosti one stvarnosti pod totalitarnim režimom.

Nikolaidis je djelo napisao kao e-mail strane lezbejke koja se iz Višegrada javlja svojoj ne baš vjernoj partnerici. Vjerujem da nisam jedini kome će strani ženski ljubavni par u kontekstu rata u Bosni i Hercegovini odmah u asocijaciju dovesti Susan Sontag i Annie Leibovitz. S obzirom da naratorica nema nikakvog sluha ni znatiželje za ratna stradanja stanovništva Bosne i Hercegovine, može se pretpostaviti da Nikolaidis nije na umu imao bilo kakav hommage paru Sontag i Leibovitz. Vjerovatno je seksualnost naratorice isključivo u funkciji šokiranja čitalaca ili iznošenja muških (sadomazohističkih) perverzija o ženskom istospolnom odnosu. Neshvatljivo je koliko u malo stranica, u rečenicama koje bi trebala pripadati lezbejki stane toliko govora o falusu.

Mnogo pripovjedačkih odluka u romanu je neshvatljivo. Naratorica se akademski bavi istraživanjem jugoslavenske kinematografije i ‘na mjestu’ je esejistička kritika jugoslavenskog filma i odnosa prema ženi i ženskom tijelu (a Nikolaidis kao pisac ponavlja isti odnos prema naratorici i njenom tijelu). Neuvjerljivo je da naratorica svojoj partnerici u nedovršenom mailu ispisuje čitav historijat svoje akademske znatiželje. Ovoj fabuli bi više odgovarala neka druga forma, makar da se radi o e-mail prepisci kroz veći period a ne samo o jednom mailu, navodno napisanom u žurbi ispunjenoj strahom. Prosto zbog fabularne situacije da Daughters of Darkness piše oproštajni mail Lauri nakon hotelske vizije o zločinima počinjenim nad Bošnjacima tokom prošla dva rata i dok se ona također pretvara u gavransko stvorenje (o ovome kasnije), gubi se smisao da ona prije tih ključnih momenata stiže pisati na toliko stranica historijat svoje ljubomore i svoje akademske teze o jugoslavenskoj kinematografiji.

Također, ako je već upoznata sa jugoslavenskom kinematografijom, onda ona zna i ne zna lokalnu historiju po potrebi redoslijeda rečenica. U jednom momentu, naratorica ne zna historiju istočne Bosne kako bi Nikolaidis u objašnjenju Lauri (primateljici maila) naveo naratoricu da citira samog Nikolaidisa, uprkos tome što čitaocima prije priče preporučuje studiju Genocide on the Drina River Edine Bećirević. Ako je već priča osmišljena da ima intertekstualnu vezu s Andrićevim književnim naslijeđem (posebice sa romanom Na Drini ćuprija), prigodnije je navesti naratoricu da citira Andrića ili da makar Edinu Bećirević navede kao izvora svojih saznanja o ratnim zločinima nad Bošnjacima. Ako su se mogli u različitim trenutcima zarad bilo kakvih potreba ubacivati imena stvarnih akademika u svijetu (npr. Camille Paglia), za potrebe širenje svijesti bi bilo prikladnije (i manje narcisoidno) navesti naratoricu da citira više radova naučnika lokalnih i svjetskih koji su pisali o genocidu nad Bošnjacima. Naprimjer, Vladimir Dedijer ima jednu studiju o Drugom svjetskom ratu čiji spomen bi bio prikladniji.

Nije sporno književno tematizirati i kritikovati naslijeđe nekog pisca, ali je sporan moment što se neupitno prihvaća srpskošovinističko tumačenje Andrića kao jedino ‘pravilno’, odnosno kao tumačenje prema kome se ravna. U knjigama Požar svetova: Ivo Andrić – jedan evropski život Mihaela Martensa i Sa Ivom Andrićem Ljube Jandrića je izdvojeno Andrićevo (doduše, iz kasnije dobi) sažaljenje zbog nepravedno negativnog odnosa prema osmanskom naslijeđu jugoslavenskih društava. Andrić među sve svoje mane (a imao ih je) ne bi prihvatio zloupotrebu sebe i svog djela za genocid i kulturocid. Djelo koje se suočava sa Andrićevim naslijeđem ne bi trebalo zaobići taj aspekt. Pokojni književnik i profesor Dževad Karahasan se često u intervjuima borio protiv zloupotrebe Andrićeve priče Pismo iz 1920. i u knjizi Izvještaji iz tamnog vilajeta je polemirizao sa Andrićevim naslijeđem.

Površan je i odnos prema Edgaru Allanu Poeu. Njegova pjesma Raven ima kultni status u gotici, no gavran u toj pjesmi ne predstavlja metafizičko Zlo kako bi se činilo zbog odluke pisca da se stanovnici Višegrada zbog zločina pretvaraju u gavran-stvorenja. U gavrana se pretvara i naratorica, što postavlja pitanja autorovog pristupanju temi nasilja nad ženama. Budući da je silovana, sad ona neizbježno postaje isto što i silovatelj? U djelu koje je preopterećeno lekcijama i pridikama, kakva se lekcija iz tog naratološkog postupka može izvući? Pjesma Raven, kao skoro svaka druga pjesma, se može tumačiti na više načina. U nekim tumačenjima gavran je obični gavran koji zna (a gavranovi znaju kao papagaji imitirati ljudski govor) samo jednu riječ i u tim tumačenjima pjesma nema natprirodnih elemenata.

U proznom djelu se ne može samo napisati Iz Kusturičina kamenog antigrada, zapravo stroja za pranje genocida….U proznom se djelu, pogotovo u gotskom žanru, Andrićgrad i hotel Vilina Vlas (tokom rata korišten kao logor), držeći se zamišljene fabule knjige, trebaju u početku predstaviti kroz oči naivne turistkinje i onda kroz sporiju radnju unositi padanje fasade, naziranje historije krvoprolića koje kulminiraju u viziji i saznanju. Lik mora prvo povjerovati u laži kako bi istina u gotici imala efekat šoka i upijanja saznanja o (ne)poznatoj historiji. U četvrtoj knjizi Groblja zaboravljenih knjiga jedno od razriješenja misterije jeste manje poznata historijska činjenica fašističkog režima u Španiji.

Bez obezvrjeđivanja pamfleta kao forme, prozno djelo u kojem se samo iznose moralne lekcije i stavovi, bez obzira koliko oni bili ispravni ili ‘na mjestu’, prestaje biti književno djelo i postaje informativni pamflet slabih estetskih okvira.

…

Knjiga Genocide on the Drina River Edine Bećirević dostupna je na bosanskom jeziku u Buybookovom izdanju iz 2009. godine.