Zlatko Topčić: Gnjevni ljudi. Dobra knjiga, Sarajevo, 2016.

Gnjevni ljudi

„Gnjevni ljudi“ naslov je najnovije drame Zlatka Topčića, koja donosi dramsku sliku dijela savremene bosanskohercegovačke povijesti, onog čiji je vrhunac bio u devedesetim godinama prošlog stoljeća, ali čije prisustvo se osjeti i danas i to tako da odzvanja kao apsurdno pitanje: da li je prošlost zaista prošla?
Topčić dramski svijet uspostavlja računajući na konkretnu stvarnost, odnosno na historijske ličnosti i događaje, koji onda postaju dramski elementi, od kojih se, u ovom slučaju, gradi siže i od kojih se profiliraju likovi. Ovakav postupak nije neobičan u dramskoj književnosti, a u tradiciji evropske drame ima na desetine važnih djela koja su dramski potencijal stvarnosti pretvorile u književnu građu. Ipak, radi se o postupku koji je zahtjevan, jer se mora dopustiti drami da oživi svojom prirodom, koja je ipak drugačija od prirode stvarnosti. To znači, između ostalog, da se drama ne smije svesti na puko prikazivanje, dramatiziranje nekog historijskog događaja (ili više njih), već se stvari moraju osvijetliti iznutra, mora im se dati ljudsko lice koje će ponuditi ljudsku perspektivu, ali se istovremeno treba konkretizirati kontekst događanja koji se prevodi iz stvarnosti.
Zbog toga je rješenje otvaranja drame govorom hora kojim se uspostavlja okvir sasvim opravdano i funkcionalno. Hor kao dramski glas koji komentira a ne djeluje, jeste prisutnost koja treba da dijagnosticira i objektivira okolnosti u kojima se ostvaruju dramski događaji. Iz hora, kako siže teče, izlaze funkcije ili likovi. Svaka od njih je istovremeno i horeut i lik, a to onda nužno otvara različite mogućnosti tumačenja odnosa onoga što govore likovi i onoga što govori hor.
Centralni lik drame „Gnjevni ljudi“ jeste dr. Gani, profesor Ejubović, predsjednik ili član predsjedništva Bosne i Hercegovine 1992. godine, a njegovo djelovanje, ili tačnije rečeno, egzistiranje u okolnostima koje nameće dramski siže, jeste ono što nosi dramsku radnju. Sižejna konstrukcija određena je također diskontinutitetom vremena i prostora, koji ovdje ne funkcioniraju pravolinijski, već se udaljeni vrijeme/prostori ogledaju jedan u drugome, komentirajući se, iz čega proizilazi semantička vrijednost ove drame.
Tako se, naprimjer, scena u kojoj se Profesor nalazi u londonskom zatvoru, što je prvi topos na koji nailazimo u drami, vrlo jasno i direktno komentira sa toposom okupiranog glavnog grada, dvije decenije ranije, a koji slijedi u drugoj sceni.
Ono što funkcionira istovremeno kao tehničko rješenje kojim se otvaraju odnosi među tri ključna lika, ali i kao neka vrsta simbola jeste satelitski telefon koji je u zgradu predsjedništva, u vrijeme komunikacijske blokade grada i države, donešen iz španske posmatračke misije pri UN-u. Profesor Gani sa jedne strane ima Mehu Šveđanina, izbjeglicu koja pokušava uspostaviti kontakt sa porodicom koja je rasuta po svijetu, a sa druge je Huan Antonio Velgrado, posmatrač UN-a. Sa Mehom se Profesor susreće u svom kabinetu, gdje mu dopušta da iskoristi satelitski telefon ne bi li pronašao porodicu. Meho u ovim scenama funkcionira kao slika bosanskog naroda i nesreće koja ga je zadesila, pa prema tome odnos koji postoji između njega i Ganija jeste takav da se iz njega može iščitati sva muka i neizvjesnost koju donosi borba za opstanak, pri čemu se naglašava odgovornost koju ima onaj ko sjedi u predsjedništvu. S druge strane, Profesor se sa Velgradom susreće u londonskoj sudnici. Velgrado preko priče o satelitskom telefonu koji je „otet“ njegovoj misiji dovodi u pitanje karakter bosanskog rata i pokušava diskreditirati pravo na samoodbranu, koja ne bi bila moguća u stanju potpune komunikacijske izoliranosti. S obzirom na to da se nalaze u sudnici, njihov odnos se posreduje preko advokata. To nije rješenje koje je tu samo jer je nametnuto prostorom, već je i sredstvo kojim se naglašava odnos Međunarodne zajednice prema Bosni i Hercegovini, odnosno, njena distanciranost od onoga što je bila bosanska stvarnost. Dakle, posmatrač Velgrado predstavlja svijet koji posmatra barbarsku agresiju na jednu zemlju, a Meho Šveđanin predstavlja drugu stranu, sve one stvarne ljude i živote koji su tom agresijom dovedeni u pitanje u najdoslovnijem smislu preživljavanja.
Satelitski telefon u vrijeme kada je donešen u predsjedništvo po Profesorovoj naredbi predstavlja sami vrhunac čovjekovog civilizacijsko-tehnološkog napretka. Profesor, kako saznajemo iz drame, jeste lik koji je stručnjak upravo tehničkih nauka, kojima se bavio i koje je predavao na najprestižnijim svjetskim univerzitetima. U tu mašinu stalo je sve ono što savremeni svijet smatra ljudskim dostignućem, ona je mjera civilizacije. Ona je simbol naprednog, ujedinjenog svijeta. Situacija u kojoj ta mašina, po naređenju, treba da stoji bez funkcije, dok se barbarski uništava jedan djelić tog svijeta svjedoči o licemjernosti onih koji su sebi uzeli za pravo da predstavljaju mir, ujedinjenost, svjetsku zajednicu.
U ovoj drami likovi nemaju mogućnost da zaista djeluju, njihovu poziciju dominantno određuju vanjske okolnosti, odnosno siže, unutar kojeg oni mogu jedino konstatirati i komentirati svoje stanje i stanje svijeta u kojem se nalaze. A to je svijet u kojem pravda i pravo ni slučajno nisu isto, jer je u njemu moguće da na optuženičkoj klupi sjedi onaj ko je preživio zločin i logor, upravo zato jer se za preživljavanje borio.

Kemal Bašić