Osvrt na Top 100 romana Velikih priča

Osvrt na Top 100 romana Velikih priča

PIŠE: Luka Bošković

U odbrani rangiranja književnosti

Među reakcijama na rang-listu ponavljala se teza da umjetnost ne treba rangirati i da nije potrebno rangiranje da bi se neko djelo uvažavalo ili poštovalo. Dugo se prožima kroz kulturnu, pa time i književnu zajednicu kao njen dio, odveć dogmatsko vjerovanje u neku visoku kulturu koja se ponižava svakim činom popularnosti. Veoma brzo se poigravanje, a rangliste se mogu smatrati marketinškim ili takmičarskimn poigravanjem, proglasi konzumerizmom. Sa takvim dugogodišnjim pristupom kulturi i umjetnosti se pravi zid između ‘elite’ i ‘masa’, pa se išćuđuje zašto toliko ljudi nije čulo za neko djelo.

U nekom površnom shvatanju imperijalizma, kolonijalizma i kulturne hegemonije ponekad se pitamo kako to da svi znaju za američke i britanske (možda bi se ranije moglo reći i za francuske i za njemačke) pisce i knjige, a da toliko malo znamo o svojima. Često želimo da naša književnost ima veći domet u svijetu (i kod nas), a izbjegavamo analitički posmatrati kulturne tokove, trendove i još više bježimo od učešća u njima.  Imamo pomalo elitistički stav i pristup, kao da smo prihvatili zabludu da je djelo manje vrijedno što je više popularno, a kontradiktorno prihvatamo dugogodišnu popularnost nekog djela kao potvrdu bezvremenske vrijednosti. A upravo ta bezvremenost se na Zapadu zasniva na decenijama rang-listi, marketingu pojedinih djela i pisaca, učestalima promocija i kritikama koje nisu puko hvaljenje ili kuđenje nego upoznavanje javnosti sa sadržajem i njihovim značenjem. Detaljno ispitivanje, procjenjivanje i istraživanje izbora su bili filter koji je održavao moć spoja kvalitete i kvantitete. 

Zbog toga sa znatiželjom treba pozdraviti želju Velike priče da se rangiraju romani napisani u našem govornom području i što su odlučili pozvati preko 200 učesnika za ulogu stručnog žirija. Ipak, odazvalo se samo 121. I to je dovoljno da se sastavi jedna rang-lista. Oni koji gledaju godinama Euroviziju su svjesni da na takvim takmičenjima ne pobjeđuje najbolja pjesma nego ona koja je dobila najviše bodova, a publika je imala priliku da se upozna sa muzičarima, pjevačima i izvođačima za koje bez Eurovizije vjerovatno ne bi ni znala da postoje. Razočarenja i ushićenja su dio opšteg performansa, borbe utjecaja i popularizacije sopstvenih favorita. Ako već neka pjesma ne može pobijediti, makar izvođač može dobiti publiku koja će pratiti njegov ili njen rad i poslije takmičenja.

Metodologija bodovanja

Ono što razlikuje dobru rang-listu od loše nisu njeni rezultati, već njena transparentnost, tj. jasno predstavljen način bodovanja. Metodologija formiranja ove rang-liste je podrazumijevala širok izbor ispitanika koji su napravili svoje pojedinačne rang-liste svojih 10 najboljih romana. Slično eurovizijskom načinu bodovanja, roman na prvom mjestu je dobio 10 bodova, roman na drugom mjestu 9, roman na trećem mjestu 8 i tako dalje do romana na desetom mjestu koji je dobio 1 bod. Svi ti bodovi se saberu i dobije se rang-lista od 100 najboljih romana.

Taj način bodovanja ukazuje kako se dolazi do prvog mjesta, odnosno šta znači i kako se mjeri kriterij “najbolji”. U teoriji, ako se ispita desetero ljudi i samo jedan ispitanik izabere roman X i stavi ga na svoje prvo mjesto, a drugih devet ispitanika stavi roman Y na deseto mjesto, onda roman X je bolji od romana Y za jedan jedini bod. To se ne mora nazvati manom ovog načina bodovanja, ali nam to pokazuje da u ovoj rang-listi bolje prolaze romani koji su skloniji statusu favorita nego romani koji su frekventno birani na lošijim mjestima, ali i da popularnost jednog djela ima svoj as u rukavu. I sami autori rang-liste su ukazali da je više ljudi izabralo Na Drini ćuprija nego Derviš i smrt za svoje prvo mjesto, a da je roman Meše Selimovića bio češći izbor nego roman Ive Andrića. Na kraju je bio samo bod razlike, 281:280. Šest romana pri dnu je imalo samo 13 bodova. Vjerovatno nas i čeka pojašnjenje kakav je bio postupak rangiranja prilikom izjednačenja bodova.

Neki ljudi vole bukvalno shvaćati stvari i ovo “najbolji roman” će doživjeti kao da se radi o nekom konačnom pokazatelju koji je roman bolji od svih, a da odsustvo određenih romana pokazuje nedostatak kvalitete. Podrazumijeva se da je ova rang-lista pokazatelj ukusa društva u datom vremenu, ali i pokazatelj onoga što se čita. Dublje posmatrano, romani koji su uspješno došli do većeg broja čitalaca. Ispitanici iz književnog svijeta predstavljaju izabrani uzorak, a i sami ispitanici bi vjerovatno drugačije redali romane u nekom drugom vremenu. Ne mogu (makar ne bi trebalo) izabrati knjige koje nisu pročitali, a kad ih pročitaju ulaze u opticaj za neko buduće vrijeme. “Koliko u stvarnosti ispitanici čitaju domaću književnost?” je već pitanje izvan samog rangiranja.

Bilo je i, hajmo reći, neposlušnih ispitanika koji su dali manje od 10 romana za svoju rang listu. Takva neposlušnost iziskuje i pomalo zlonamjerno pitanje: Da li to znači da ti ljudi za čitav svoj život nisu bili u stanju pročitati ni 10 domaćih romana? Je li oni žive u nekom svijetu u kojem neki romani ne smiju ni biti u top 10 već prazno mjesto demonstrira neko njihovo nezadovoljstvo sa izdavaštvom Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore? Doduše, možda su samo greškom zaboravili dodati neke romane i slučajno poslali nepotpun spisak. Možda ih je i neodlučnost spriječila finaliziranje spiska.

Najbolji ili najznačajniji?

S obzirom da je razlika u bodovima između prvog i stotog mjesta 264 boda, možemo postaviti pitanje da li su se ispitanici vodili svojim subjektivnim mišljenjem (napominjemo da subjektivno nipošto ne znači proizvoljno) ili su bili skloniji tome da se vode nekim opštim pojmom društvenog ili historijskog značaja koji je roman ostvario. Možda je i rano postavljati ovo pitanje jer nemamo dovoljno ovakvih rang-listi da procjenimo da li je tolika razlika u bodovima između prvog i posljednjeg romana zapravo nešto uobičajeno ili nije.

No, dozvolit ćemo sebi da se poslužimo primjerom romanima Danila Kiša. Grobnica za Borisa Davidoviča je ostvarila osmo mjesto sa 145 bodova, a njegova Enciklopedija mrtvih je dospjela samo do 72. mjesta sa 22 boda. Vrijedi skrenuti pažnju da je Grobnica objavljena 1976. godine, a Enciklopedija 1983. godine. Iako su obje knjige napisane sličnim postupkom (kratke priče kao poglavlja koja su fikcionalizacija stvarnosti), stariji roman je mnogo više bodova dobio nego noviji. 

Da ne znamo kako se pristupa rang-listama, zaključili bismo da je Kiš mnogo lošije napisao Enciklopediju nego Grobnicu. To već zalazi u jednu čitavu raspravu uspoređivanja oba djela koja završava subjektivnim mišljenjem (možda je nekome baš bolje što Grobnica ukazuje na totalitarizam Staljinovog režima i prikazuje licemjerstvo Zapadne ljevice nego što Enciklopedija svakom pričom/poglavljem propituje jednu drugu temu koja iz pozadine vodi naše živote). No, postoji tu još jedan faktor. Grobnica je izazvala čitavu aferu koja je napustila književni svijet i proizvela je Čas anatomije Danila Kiša i Narcisa bez lica Dragana M. Jeremića, a Jergović u svojoj knjizi 1983. piše sa kakvom tišinom je Enciklopedija došla u svijet knjižara. Starija knjiga je ostvarila mnogo veći značaj za historiju književnosti nego novija. Da li je to presudilo da Grobnica toliko prednjači Enciklopediji u bodovima ili je to odlučilo da je mnogo više ispitanika pročitalo bolje plasiranu knjigu jer je čula za nju, a da drugu nisu pročitali, pa tako je nisu ni mogli uvrstiti? Da li naše čitalačke navike naginju više čitanju svih djela jednog pisca ili samo jednog najpopularnijeg?

Možda je pitanje nebitno, ali njegovo razmatranje i na drugim primjerima unutar ove rang-liste može nam otkriti više o tome na koji način mi biramo romane koji su nam najbolji i kakve su uopšte naše navike čitanja domaće književnosti, po čemu odlučujemo hoćemo li neku knjigu pročitati ili ne. S obzirom koliko knjiga Andrića se nalazi pri vrhu, to dvojno pitanje može glasiti da li mislimo svojom glavom ili mislimo Nobelom, ili ćemo pak čitati samo nagrađene pisce a ostale preskakati? Koliko uopšte dajemo priliku piscima i knjigama koji nisu dio lektira?

Šta je roman?

Organizatori ankete su priznali da su se fleksibilno ophodili prema terminu roman, pa se u konačnoj rang-listi našlo nekoliko naslova koji su izazvali reakciju “Zar je ovo roman?”. Derviša Sušića Pobune se mogu smatrati romanom ili zbirkom priča naprimjer, a Ive Andrića Prokleta avlija se može smatrati novelom ili kraćim romanom.

No, držat ćemo se Kiša i njegove Grobnice i njegove Enciklopedije. Obje knjige se mogu klasificirati kao zbirka priča. To ujedno ima i nema smisla. Ima smisla jer ni prva ni druga knjiga nemaju radnju čija nit ide od početka do kraja i svako poglavlje se može objaviti i pročitati kao samostalna priča, a nema smisla jer zamislite da se poglavlja/priče obje knjige objave u jednoj zbirci, izmješanog i promjenjenog redoslijeda priča/poglavlja. Dobije se neko potpuno novo djelo. 

Ne bih se previše zadržavao na ovom segmentu i ulazio u raspravu iza pitanja “Šta je roman?” jer živimo u vremenu tokom ili poslije postmodernizma kad se raskrstilo sa tradicionalnim formama i roman je doživio svoju transformaciju, odvajujući se od uobičajene forme svojih predaka tokom početaka štampe. No, ipak izdvajam ovo pitanje jer se mora priznati da u književnoj sceni, a ne samo u čitalačkoj, postoji ta dilema šta se smatra romanom a šta ne. Da li Ukleti neimar Bogdana Bogdanovića i Moja generacija Avde Hume mogu imati status romana?

Za kreiranje rang-lista ta nejasnoća predstavlja prepreku mnogim djelima, jer ako se jedna duža novela može smatrati romanom, zašto se ne bi mogla smatrati tako i neka druga novela koja nije prihvaćena u svijesti kao roman. Zašto neke zbirke priča ostaju zbirke priča, a nikako da postanu cjelina pod imenom roman? Zašto bi se memoarska i putopisna književnost isključila iz ovog rangiranja samo zato što se podrazumijeva da fikcija u njima nije toliko poželjna kao što je u romanima očekivana? Mane dosadašnjih teorijskih shvatanja se demonstriraju prilikom nečega praktičnog poput formiranja rang-liste.

Pitanje jezika

Organizatori ove ankete su inkluzivni po pitanju jezika književnosti. Iako je “naše govorno područje” termin koji nije književno stručan, ipak je trenutno najbolji termin koji podrazumijeva književnost koju mogu sa jezičkim razumijevanjem čitati govornici bosanskog, crnogorskog, hrvatskog i srpskog jezika. Radi se o inkluzivnom termimu koji nastoji na jednom mjestu okupiti što više književnih djela, a da se imenom nijedna književnost ne prisvaja za jednu grupu ljudi.

Južnoslavenski jezici nisu adekvatan termin jer se ne uključuje slovenačka, makedonska i bugarska književnost. Srpskohrvatski jezik je zastario termin, a Mak Dizdar je svojim tekstovima ukazao na marginalizaciju bosanskog jezika time što se srpskohrvatski jezik dijelio na istočnu (srpsku) i zapadnu (hrvatsku) varijantu, pa tako se središnji (bosanski) jezik vještačio kako bi odgovarao nekom propisanom standardu koji se razvijao odvojeno od govornika u Bosni u Hercegovini.

Štokavski jezik je možda prikladan termin jer je štokavica osnova jezičkih standarda ovog područja, ali time bi se dodatno marginalizirali čajkavski i kajkavski govori. Ovo pitanje je više za lingviste i neku budućnost u kojoj standardi nacionalnih jezika neće potiskivati druge dijalekte poput bunjevačkog, torlačkog, rusinskog, šokačkog i tako dalje. Naša historija jezika je ispunjena elitizom i mnogi govornici istog jezika i standarda su marginalizirani zbog svog lokalnog govora i izgovora. Možda bi bilo zanimljivo vidjeti koliko je, ako je uopšte, romana na ovoj listi koristi nestandardizirane jezike, pa makar se radilo o govoru jednog lika unutar jednog romana. 

U nekim našim međusobnim jezičkim sukobima, književnost bi trebala biti prostor jezičkog eksperimentisanja i inkluzije što više dijalekata, a ne pedantno siromašenje jezičkog izričaja zbog identitetske pripadnosti ili slijepog poštivanja standarda. Zbog toga je žalosno da je srbijanska izdavačka kuća Laguna ovu listu nazvala romanima napisanim na srpskom jeziku. Nešto što bi trebalo biti nadnacionalno povezivanje kroz jezik i književnost, jedna od značajnijih izdavačkih kuća u regiji svodi pod isključivim imenom jednog jezika.

Neko pitanje relevantno za jezik može podrazumijevati i uključivanje govornika naših jezika iz dijaspore koji su slučajem okolnosti svoja djela pisali i/ili objavljivali na stranom jeziku, a da su kod ušli u književnost kao prevod. Prisutnost Dubravke Ugrešić na rang-listi je pozitivan primjer vraćanja prognanog autora u kanon.  

Vidljivost Bosne i Hercegovine

Jedan aspekt vidljivosti Bosne i Hercegovine može se posmatrati kao posljedica negiranja identiteta kao višeslojnog egzistiranja jedne ličnosti i posmatranje identitetske pripadnosti “the winner takes all” logikom. Da ne ulazimo preduboko u nacionalne teme koje se za razliku od uvriježenog načina raspravljanja itekako mogu posmatrati analitički, mora se prokomentarisati kako je žalosno da dio javnosti Bosne i Hercegovine prisustvo Ive Andrića, Meše Selimovića, Branka Ćopića, Miljenka Jergovića ne doživljava kao prisustvo Bosne i Hercegovine na ovoj rang-listi. Realno jeste pitanje koliko ljudi izvan Bosne i Hercegovine spomenute pisce shvaća kao bosanskohercegovačke pisce. Da li će oni njihovo prisustvo posmatrati kao isključivo hrvatsko ili isključivo srpsko prisustvo ili će ih uvažiti i kao bosanskohercegovačko prisustvo? Mi ne trebali biti saučesnici u njihovom isključenju iz našeg kanona. 

Sa druge strane, zašto je toliko mala zastupljenost bosanskohercegovačkih (ali i bošnjačkih) pisaca koji nisu dio lektire? Semezdin Mehmedinović je obznanio da je on bio među 200+ ljudi kojima su se Velike priče javile s upitom o individualnoj rang-listi, ali je Mehmedinović odbio učestvovati. S obzirom da se na kraju samo 121 ljudi odazvalo pozivu, pitanje jeste koliko ljudi iz Bosne i Hercegovine je također odbilo učestvovati. Poznavajući i našu ažurnost, koliko ih je zaboravilo ili uopšte nije odgovorilo ili pročitalo mail? Teško je žaliti se na vidljivost ako se odbija učestvovati jer ko bi uvrštavao savremene bosanskohercegovačke (ali i bošnjačke) pisce ako ne stanovnici Bosne i Hercegovine koji ih vjerovatno i više čitaju nego stanovnici drugih država. Koliko uopšte imamo razvijenu kulturnu politiku, strategiju ili bilo šta da naše pisce promovišemo i kod nas samih, ali i kod naših susjeda? Ako naši pisci nisu dostupni u knjižarama Srbije, Hrvatske i Crne Gore, kako možemo očekivati da će biti pročitani. Manjina čitalaca traži, a većina čita ono što je dostupno ili vidljivo.

Nisu dospjeli u konačnu rang-listu od 100 romana, ali se romani Kad sam bio hodža Damira Ovčina i Ponornica Skendera Kulenovića pojavljuju na pojedinačnim rang-listama. Faruk Šehić, Boris Lalić, Almir Imširević, Ćamil Sijarić, Dževad Karahasan i vjerovatno još drugi pisci iz Bosne i Hercegovine su se također pojavili na pojedinačnim rang-listama. Karahasan na jednoj listi nije ušao u top 10, ali ga ispitanik izričito navodi kao pisca kojeg treba čitati. Bekim Sejranović je sa romanom Ljepši kraj ostvario 83. mjesto sa 17 bodova dobivenih od pet članova žirija. Koliko možemo reći da mi njegove knjige čitamo? Da li su stvarno za nas naši pisci prolazni trendovi, pa ih ne promovišemo kad nisu više aktualni?

Možemo shvatiti iz nezadovoljstva da je potrebno ozbiljnije promišljati promociju bosanskohercegovačke književnosti i kod nas samih i kod susjeda. Ne može se očekivati da će se ljudi sami od sebe sjetiti nešto čitati, ako nismo ni u stanju izdvojiti djela bosanskohercegovačkih pisaca iz pojedinačnih rang-listi kako bi pojačali njihovu vidljivost, pa time i broj ljudi koji će ta djela pročitati. Djelima “Istočni divan” Dževada Karahasana i “Nekrologu jednoj čaršiji” Zuke Džumhura je nedostajalo manje od pet bodova da uđu u konačnu rang-listu, a jedan ili dva ispitanika koja se nisu odazvali pozivu su mogli biti ta razlika. 

Neknjiževni faktori

Mnogi ljudi koji čitaju i koji vole književnosti žive u uvjerenju da književnost i književna djela treba isključivo posmatrati iz estetskih razloga i da sve što se tiče književnosti se tiče samo teksta i šta se u tekstu nalazi, i da posmataranje djela kroz druge faktore nije ispravno čitanje. Književna kritika skoro pa čitavo stoljeće zapinje za stilom kao da pisci nemaju ništa reći i da se takmiče ko će reći ništa na što sofisticiraniji ili čitalačkom oku ugodniji način. Ovaj pristup u samom početku gasi sve analize i rasprave koje književno djelo posmatra u širem kontekstu, koji propituje koliko drugi faktori utiču na čitanje knjiga. Sa takvim pristupom ispada da estetičnost sama od sebe sve poravnava, a te izvanestetske i izvanstilske analize književnosti prepuštamo ljudima koji nisu stručnog znanja.

Nije suvišno reći da u Srbiji i dijelu Bosne i Hercegovine postoji režimska cenzura koja se zasniva na negiranju genocida nad Bošnjacima, i da u Hrvatskoj vlada teror boračkih organizacija koji ciljaju i napadaju umjetničke i kulturne manifestacije i pojedince. Ovo su stvarne prepreke da mnoge knjige i pisci postanu dovoljno prisutni u regionalnom tržištu kako bi uopšte bili regionalna konkurencija. Nije suvišno ni reći da u svim državama našeg govornog područja postoje i jake struje nacionalističkih i šarlatanskih falsifikovanja historije, pa historijska proza kao najpopularniji žanr, podliježe mnogim utjecajima i u svom nastajanju kao književnim djelom i u svojoj rasprostanjenosti. Zašto bi se dozvolila popularnost i vidljivost knjige koja propituje mitove umjesto da ih kanonizira u samu sebe?

Manje destruktivni i manje agresivni faktori su oni ekonomske prirode. Neke knjige se ne mogu lokalno nabaviti u knjižarama ili bibliotekama, i mora neko putovati da bi dospjele u ruke čitalaca. U Sarajevu je npr. mnogo lakše doći do knjiga savremenih pisaca iz Srbije nego knjiga savremenih pisaca iz Hrvatske i Crne Gore. Za njihovu nabavku se mora zamoliti da neko kupi tokom puta inače bi poštarina pretvorila čitanje u luksuz. Neke kvalitetne knjige su posljednje izdanje imale u prošlom stoljeću i mogu se pronaći samo u antikvarnicama ili nekom odjeljenju neke biblioteke. Ovo sve utiče na to koliko će se neko čitati, odnosno neće čitati. Zbog ovih faktora je kulturna politika itekako važna, em kao otpor od snaga cenzure, em kao poticaj razvoju književnosti i njene distribucije i promocije. Ako ispitanik nikad nije čuo za neku knjigu ili je nije uspio pročitati, kako će ta knjiga uopšte završiti na rang-listi?

Šta poslije rang-liste?

“O ukusima se ne raspravlja” je učestala fraza koja je postala prigušivač bilo kakvih produbljivanja tema i progurala je stav na položaj svetinje tako da se propitivanje stavova nerijetko posmatra kao nepoštivanje nečije slobode govora. Iako je pogrešno usmjerenje iskoristiti rang-listu da se raspravlja o ukusima, odnosno da se do beskraja govori kako je neki pisac ili neko djelo zaslužilo bolji plasman, ipak je to jedan dio rasprave koji neminovno slijedi poslije i koji može razotkriti naše i tuđe metode procjenjivanja. Takva rasprava o ukusima bi trebala imati introspektivni ton, a ne navijački. Zašto nam se neki roman sviđa više od drugog? Da li možemo uopšte izraziti razlog zašto nam se neka knjiga ne sviđa a da budu razumljivi? Da li čitamo raznovrsna štiva ili recikliramo uvijek jedne te iste teme? 

Možda nije toliko korisno reći da se o ukusima treba raspravljati. Efikasnije je reći da se ukusi trebaju analizirati. Ovakve rang-liste nisu namijenjene da budu nepromjenjive i vječne. One su dokument jednog vremena i pregršt su informacija za kulturalna i književna istraživanja. Na osnovu njih možemo istraživati popularnost različitih žanrova (Da li stvarno dominira historijska proza? Koliko je dječja književnost popularna? Ima li naučne-fantastike, horora, trilera ili drugih popularnih žanrova u rang-listi?). Kakav je odnos naših kupovnih navika u knjižarama ili sajmovima sa procjenom kvalitete romana?

Ako pronađemo starije rang-liste ili dočekamo sljedeće, možemo pratiti uspon i pad popularnosti nekih pisaca i njihovih djela. Koliko se razlikuju izbori književnika od izbora izdavača? Šta je sa književnim kritičarima i njihovim najboljim romanima? Očekuje se i glasanje čitalaca, pa će i ta rang lista dodati pregršt podataka za usporedbu, razmatranje i istraživanje. Ovo su neka od pitanja koja trebamo postavljati ako želimo razviti humanistiku i književnu scenu, a ne da se ponašamo kao da su ukusi zdravo za gotovo i da su kanoni književnosti nešto što postoji izvan naših glava. Čitanje treba biti komunikacija s idejama.